Glumica Mirjana Bohanec leži u krevetu, uređena i našminkana za snimanje. Retro tapete u spavaćoj sobi kao da vrište: šezdesete! Posvuda je gužva i kroz sobu se vrzmaju tonci, snimatelji i kostimografi. Redatelj Vinko Brešan glumici daje posljednje upute prije snimanja scene. Desno od nje nalazi se lijepa, starinska psiha s velikim ogledalom. Pažljivijem promatraču bi mogla biti poznata.
Riječ je o originalnoj psihi iz hrvatskog filmskog klasika “Tko pjeva zlo ne misli”, redatelja Kreše Golika. Nalazimo se na filmskom setu snimanja HRT-ove serije “Dnevnik velikog Perice”, koja kroz šest epizoda prati događanja u životu sada već velikog Perice Šafraneka i njegove obitelji tijekom 1964. Brešan, dakle, snima omiljenu gornjogradsku obitelj Šafranek, ali tridesetak godina nakon radnje koja je bila prikazana u filmu, po čijem se predlošku sada snima serija. Interesantno, sve se događa upravo na pedesetu godišnjicu kultnog Golikovog filma, snimljenog prema antologijskoj prozi “Iz dnevnika maloga Perice” zagrebačkog pjesnika i pripovjedača Vjekoslava Majera.
Osam mjeseci
Stan u Mlinarskoj ulici kojemu se snima serija glumi originalni stan Šafraneka iz zagrebačke Basaričekove ulice, a za njegovo je uređenje bila zadužena poznata hrvatska scenografkinja Željka Burić, po struci arhitektica.
- Stan u kojemu se snimao originalni film je od onda doživio nekoliko adaptacija i promjena vlasnika, pa ga je bilo nemoguće dovesti u stanje koje bi nama odgovaralo. Trebali smo novi stan, kojega ćemo urediti kao onaj Šafraneka iz originalnog filma. Pronašli smo ovu kuću na internetu, vidjeli da se prodaje te smo je odlučili unajmiti i urediti za snimanje – navodi scenografkinja Burić, dodajući kako je bilo bitno u scenografiji prikazati da je između radnje u Golikovom filmu, i ove u Brešanovoj seriji, prošlo tridesetak godina.
- Neki predmeti do kojih smo došli su upravo originalni, jer te je predmete iz Golikovog filma čuvao Muzej grada, pa je lako bilo do njih doći. Neki predmeti su gotovo isti kao u originalnom filmu, jer je nakon pedeset godina, naime Golikov film je bio sniman 1970., jako teško bilo naći identične komade namještaja. Neki predmeti i komadi namještaja su posve novi, s obzirom na to da se naša radnja događa sredinom šezdesetih, i Šafraneki su prošli neke promjene – navodi Burić pa nastavlja o kompleksnoj pripremi scenografije za seriju, na kojoj je započela raditi prije osam mjeseci.
- To traje mjesecima. Prvo se pročita scenarij, a zatim se krene istraživati vrijeme i prostor radnje. Morala sam istražiti kako je Zagreb izgledao prvo polovicom šezdesetih. Proces je bio dug, iako sam mnoge stvari znala i od ranije. Upijala sam se čega sam se mogla dohvatiti iz tog vremena: slike, časopise, fotografije. Kako je nedavno u MUO bila izložba upravo o šezdesetim godinama, i to nam je puno pomoglo, jer smo se mogli koristiti njihovim saznanjima – pojašnjava scenografkinja, dodajući kako scenografski tim na seriji broji desetak ljudi, uz povremeni angažman vanjskih suradnika. Kada su ušli u unajmljenu kuću u Mlinarskoj ulici, dočekali su ih goli zidovi i parket. Danas, ta kuća izgleda u potpunosti adaptirana za život. Za život u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, razumije se.
- Stan ima četiri glavne prostorije i kuhinju, a veličina mu je 130 kvadrata. Sam proces uređenja je trajao dvadesetak dana. Priprema mnogo duže. Bili smo verzirani i brzi pri uređenju lokacije – komentira Burić. Tapete u stanu su prekrasne, zagasitog ali razigranog kolorita. Gdje nabaviti takve tapete, estetike koja neodoljivo podsjeća na šezdesete?
Svi detalji
- One su nacrtane i isprintane, sami smo ih radili. Nigdje se danas ne može kupiti takvih tapeta. U scenografskom timu imamo dizajnere za takve radnje, a oni su rekreirali i stara izdanja Studija, čije smo originale nabavili u paketu za 600 kuna, i to sva izdanja iz 1964. godine, kada se događa radnja naše serije. Osim što nam je uvid u taj materijal bio važan kako bi kroz priče, fotografije i reklame shvatili težnje čovjeka ili jedne obitelji tog doba, Studio nam je važan i kao uporabni predmet za likove u seriji. Ali, kada snimamo, taj predmet, odnosno časopis, mora biti novi. Zato ga naši dizajneri rekreiraju do zadnjeg detalja, uključujući tipografiju i sve ostalo – pojašnjava scenografkinja, pa nastavlja o važnosti tzv. “uporabnih predmeta” likova u seriji.
- Morala sam proučiti koji su to likovi u seriji, kakve su norme i običaji njihovog života. Iz karakterizacije likova napravila sam listu uporabnih predmeta za njih i onda ih tražila po Hreliću, Britancu, kao i na oglasima. Predmete pronalazim na desecima mjesta. Neke u privatnim fundusima, druge u privatnim arhivima. Ima raznih ljudi koji skupljaju stvari, a ja ih poznajem pa im se samo najavim i kažem razdoblje koje snimamo, a oni mi pripreme ono što bi mi moglo biti interesantno – obrazlaže scenografkinja, dodajući kako se radi o “desecima tisuća” predmeta kada se zbroje sve lokacije na kojima će biti snimana serija. Nekoliko stotina ih je samo u stanu Šafraneka u Mlinarskoj ulici.
Potrošački krediti
- Ovdje imamo dva seta bešteka, za svakodnevni i svečani ručak, pet setova tanjura, pet setova za kavu, razne druge stvari i predmete, fotografije, knjige i slično. Važno je reći da osim vremenu, predmet mora odgovarati i liku te njegovom karakteru. Na primjer, nastavnik hrvatsko-srpskog jezika ima svoju kulturu života i običaje ponašanja, a, ne znam, major JNA posve drugačiju. Uporabni predmeti to moraju odražavati. Iz okruženja lika mora biti sve jasno, bez puno riječi. I njegovo obrazovanje, i interesi, i sve drugo. Također, to je bitno i za glumca koji igra tog lika. On se u tom okruženju i s tim predmetima mora osjećati kao taj lik, jer onda će i njegova gluma biti kakav treba biti – komentira Željka Burić, dodajući kako je od svih uporabnih predmeta koje je nabavljala za seriju, najskuplji bio gramofon iz tog doba.
- Tehnika uvijek bude najskuplja, naročito ako mora biti funkcionalna. Gramofon smo vidjeli u oglasu, a nalazio se u Hotelu Risnjak u Delnicama. Njima je služio kao dekoracija. Otkupili smo ga, i bio je funkcionalan, pa se njegovi zvuci mogu čuti u seriji. Tu je i ploča Stjepana Jimmyja Stanića, kao i još niz drugih – govori scenografkinja Burić čiji je važan zadatak bio pronaći i kućanske predmete iz tog doba, a koji su funkcionalni, tako da se mogu koristiti u seriji.
- Nema telefona ni televizora, ali zato su Šafraneki u šezdesetima imali dva radija. Tek krajem šezdesetih godina je televizor postao norma, do tada je bio vrlo skup. Recimo, 1964. kada je i naša radnja serije, u cijeloj je Hrvatskoj bilo 40.000 TV pretplatnika. Dvije godine kasnije, bilo ih je 175.000. Godine 1964. trebao si potrošiti sedam prosječnih plaća za televizor, a već 1968. mogao si ga kupiti za dvije plaće. Obiteljska kuća u šezdesetima doživljava ogromne promjene, kao i čitavo društvo, pa tako krajem šezdesetih svaka ima i perilicu rublja. Jedan od razloga za to je i pojava potrošačkih kredita, koji su se počeli koristiti između 1962. i 1965. – pojašnjava scenografkinja koja, pri pripremi za ovakav projekt, mora čitati i sociološke knjige i studije, kako bi saznala kako je izgledala prosječna obitelj u to doba.
- Šezdesete su mi oduvijek zanimljive, jer to je vrijeme modernizacije u kojemu se događaju enormne promjene. Početak i kraj šezdesetih su jako različiti u smislu što se od predmeta koristi i kako izgleda stan prosječne obitelji. Ogromnim se brzinama mijenjao i izgled grada, dobili smo Novi Zagreb, i doselilo se 200.000 ljudi. A naši Šafraneki? U njihovom domu se 1964. tek govori o televizoru, ali još ga nisu nabavili. Perilice rublja, telefoni i televizori tada nisu bili uobičajeni, jer su bili skupi i teško dostupni, pa ih u stanu ove obitelji nema. No, na nekim drugim lokacijama koje ćemo snimati u idućem periodu će biti i takvih stvari, jer si ih ti likovi mogu priuštiti – zaključuje.