Što mu je to trebalo? - komentar je mnogih kritičara na činjenicu da je novu verziju "Rebecce", ekranizacije istoimenog romana Daphne du Maurier, režirao Ben Wheatley, jedan od vrlo cijenjenih britanskih filmaša mlađe generacije.
Iskreno, trebalo mu je itekako, jer je dosad potpisao nekolicinu zanimljivih horora i trilera kao što su "Neboder" (High-Rise), "Odmor iz pakla" (Sightseers), "Lista za odstrel" (Kill List), "Polje u Engleskoj" (A Field in England) i "Nasumična paljba" (Free Fire), koji su se dosta teško probijali na međunarodno tržište, bez obzira što su u njima nastupala poznata glumačka imena (Tom Hiddleston u "Neboderu", Brie Larson u "Nasumičnoj paljbi" i dr.). S "Rebeccom" nije bilo problema, producirala ju je poznata britanska kompanija Working Title Films za najpopularniju streaming platformu Netflix, koja se pobrinula za golemu reklamu.
Hit knjiga kao predložak
Spotovi su sugerirali prvoklasni ljubić s elementima trilera, dok dvoje glavnih glumaca nije trebalo posebno predstavljati: Armie Hammer zablistao je u "Skrivenoj ljubavi" Luce Guadagninija i "Društvenoj mreži" Davida Finchera, a Lily James u "Pepeljugi" Kennetha Branagha i seriji "Downton Abbey". Film će se posve sigurno naći među najgledanijima u ovoj sezoni, a činjenicu da kritičari već sada frkću na činjenicu što se netko usudio prepravljati klasik Alfreda Hitchcocka iz 1940., nominiran za 11 Oscara (dobio je dva, ali i onaj najvažniji – za najbolji film), naprosto treba ignorirati.
U vrijeme premijere "Rebecca" je bila najveći hit ne samo u Americi nego i u Velikoj Britaniji, na koju su upravo počele padati nacističke bombe. Štošta je promoviralo taj film, ponajprije knjiga objavljena 1938. koja nikako nije silazila sa liste bestselera, producent David O. Selznick još je uživao na lovorikama svog prethodnog uspjeha "Zameo ih vjetar", a i njegova nova holivudska akvizicija, Alfred Hitchcock, uživao je popriličnu reputaciju. Između producenta i redatelja stalno se vodila neka vrsta kreativnog rata, prvi je kontrolirao izradu scenarija i nije dozvoljavao redatelju da se u to upliće, a drugi pak nije puštao producenta na snimanje.
Hitchcock se pokazao pravi majstor u manipuliranju glumcima. Ulogu udovca Maxima (ili Maxa) de Wintera dobio je Laurence Olivier, upravo nominiran za Oscara za "Orkanske visove" Williama Wylera, pomalo razočaran što njegova buduća supruga Vivien Leigh nije dobila glavnu ulogu nego još ne tako poznata Joan Fontaine i svojoj partnerici neprestano stavljao do znanja kako je minorna glumica.
Redatelj se namjerno nije miješao u njihove odnose, jer u filmu je druga gospođa Winter (čak ni u romanu ona nema imena) mlada žena iz nižeg staleža koja je zatravljena prekrasnim dvorcem Manderley svoga supruga, ali i terorizirana od strane njegove domaćice gospođe Danvers (velika kazališna glumica Judith Anderson), patološki odane pokojnoj Rebecci de Winter. Joan Fontaine se neprestano doimala kao da će upravo dobiti slom živaca, a to je Hitchcock i htio postići. Sa cenzurom su pak imali problema, jer je odnos Danversice prema Rebecci imao sve naznake lezbijske opsjednutosti, to je donekle ublaženo izmjenama u dijalozima, no interpretacija Judith Anderson jasno je pokazivala o čemu se tu radi.
Dvije mini-serije
U scenariju je bilo dosta izmjena u odnosu na roman, pogotovo što je Hitchcock pobacao sve likove koji su mu se činili suvišnim, no ukoliko vas zanima vjernost predlošku, najbolje je da potražite jednu od dvije britanske mini-serije, prva je snimljena 1978., a druga 1997. Zanimljivo je da je u prvoj od njih drugu gospođu de Winter glumila Joanna David, a u drugoj njezina kći Emilia Fox (otac joj je poznati glumac Edward Fox iz "Dana šakala"). Potonja je poznatija, jer je u njoj Danversicu sjajno glumila nedavno preminula Diana Rigg i za tu ulogu dobila nagradu Emmy, odjenuli su je u crno i dali nezgrapne cokule, čime je još više naglašena njezina muškobanjasta pojava.
Kad u završnici počne objašnjavati da je Rebecca prezirala muškarce, koristila ih je samo kako bi ih ponizila i odbacila te da su njih dvije jedine imale iskreni odnos, jasno vam je o čemu se tu radi. Ta je mini-serija vjerna romanu i po tome što je Charles Dance kao Max de Winter bio znatno stariji od Emilie Fox, punih 28 godina, što njegovu izjavu da bi mu nova supruga mogla biti kći čini uvjerljivijom.
Bizarno je da gospođu Van Hopper, koja je angažirala neimenovanu junakinju kao družbenicu, glumi Faye Dunaway, to je obično uloga za neugledne postarije glumice, tako da se i ona udvara još uvijek naočitom de Winteru, ali kraj svoje mlađe i dražesnije zaposlenice nema šanse. Ta verzija je jedina koja u flashbackovima pokazuje Rebeccu, ali samo njezine oči i leđa, što je pak potpuno suvišno.
Akcijska heroina
Ben Wheatley došao je na teren na kojem se štošta toga probalo i smislio niz novih intrigantnih rješenja. Ponajprije, razlika u godinama njegovih protagonista je minimalna, Armie Hammer ima 34, a Lily James 31 godinu, a kako se susreću u Monte Carlu, doimaju se kao mondeni par stvoren jedno za drugo. Naša Ivana Primorac pobrinula se za frizure i šminku te obavila odličan posao, kao i kostimograf Julian Day: Armie Hammer u uvodnim scenama ima odijelo čija boja graniči s narančastom, što je prilično hrabro, dok Lily James poslije ima sivi vuneni kostim s hlačama kakvog se ne bi postidjela ni Greta Garbo. Hlače su inače dosta važne u njezinoj garderobi i to nije nimalo slučajno.
Naime, u romanu i u ranijim verzijama druga gospođa Winter pati od manjka ženskog samopouzdanja, a tako nešto ne bi se baš dopalo suvremenim gledateljicama. Zato u samom početku Max predaje volan svojoj partnerici, koja se posve dobro snalazi na vijugavim cestama Azurne obale.
Redatelj podvlači romantičnost uvoda upotrebom filtera, što sve možete provjeriti već u internetskim najavama. Kasnije je proračunati Rebeccin rođak i ljubavnik Jack Favell (Sam Riley glumio je Iana Curtisa u filmu "Control") nagovori da se okuša u jahanju, no umjesto da padne s konja, ona se pokaže na razini zadatka. Naravno, ostale su dvije najneugodnije scene.
Najprije ona u kojoj junakinja nasjedne na podvalu gospođe Danvers (ovdje je glumi Kristin Scott Thomas, ali izgleda vrlo rafinirano u odnosu na glumice koje su ranije tumačile taj lik) i odjene za predstojeći bal kostim kakav je nekad nosila Rebecca, no dok je to ranije uvijek bila bijela haljina (što je bilo očito i u Hitchcockovom filmu), sada je jarko crvena, što djeluje još skandaloznije.
Drugo, nakon tog gafa junakinja je slomljena i Danversica je nagovara da skoči kroz prozor nekadašnje Rebeccine odaje, jer nikad neće biti ravnopravna njoj niti natjerati muža da je zaboravi, no tek je slučaj spašava od pogibelji. Zato se iskupljuje u završnici, nakon što je Max potpuno utučen zbog otkrića Rebeccina leša, i postaje akcijska heroina koja poduzima sve što treba da spasi svog voljenog.
Wheatley je unio i žanrovsku novinu u tu priču, koja odgovara njegovom kreativnom prosedeu. "Rebecca", naime, diskretno pripada žanru filmova o duhovima, jer što je drugo nego scena u kojoj Max mjesečari svojim dvorcem nego ukazivanje na brojne engleske i američke filmove o nadnaravnom. Ima i puno noćnih prizora u kojima kamera klizi pustim hodnicima, očekivali bismo da se odnekud pojavi Rebeccin duh, no redatelj je imao dovoljno discipline da tako nešto ne dozvoli.
Ima još nešto, kad se druga gospođa de Winter prvi put pojavi u Manderleyu (snimalo se zapravo u Cranborne Manoru u Dorsetu), ispred dvorca se postroji kompletna posluga, kao da smo u seriji "Downton Abbey". To je naravno zafrkancija, upozorenje da je Lili James bila jedan od stupova te serije, ali i ništa više.