Otkad su sredinom osamdesetih prvim filmom postali zvijezde američkog “indie” filma, braća Joel i Ethan Coen snimili su osamnaest filmova kroz koje su, poput kustosa u kakvom muzeju, obradili čitavu povijest popularnog američkog filma.
Braća Coen u svojim su filmovima oživljavali gangsterski film, screwball komediju, ealing komediju, noir i neo-noir, snimajući filmove u kojima se inteligentni eruditski odnos spram filmske tradicije spajao s domišljatim pripovijedanjem i nezaboravnim likovima.
U tom “muzeju” kustoskog dvojca Coen postoji jedan “eksponat” koji je uvjerljivo podzastupljen: a to je vestern. Najreprezentativniji i najvažniji žanr klasičnog Hollywooda Coenovi su u svom filmskom radu dotakli tek ovlaš, u jednom od svojih nezamjetnijih filmova - “True Grit” iz 2010.
Limitirana distribucija
Coenovi su - međutim - izgleda ipak odlučili kompletirati kolekciju. U rujnu ove godine, na festivalu u Veneciji predstavljen je njihov najnoviji film “Balade o Busteru Scruggsu”. Riječ je o omnibusu koji je nastao u produkciji velikog internetskog prikazivača Netflixa. Nakon Venecije, film je u SAD-u kratko igrao u limitiranoj kino distribuciji, da bi se ovog vikenda pojavio na Netflixu.
Premda Coenovi ističu kako su od početka “Scruggsa” zamislili kao jedinstveno djelo koje bi se gledalo u komadu, “Balade o Busteru Scruggsu” film su koji doista izgleda više kao “anthologies” serija tipa “Zona sumraka” ili “Black Mirror”, nego kao jedinstveno djelo. Film se sastoji od šest posve neovisnih priča u kojima glume drugi (i nerijetko glasoviti) glumci, a refrenski motiv koji nas vodi kroz priče je listanje starinskog toma vestern priča s oleografskim kolor ilustracijama. Naslovni lik - Buster Scruggs - pojavljuje se samo u prvoj priči koja se zove kao i čitav film.
Buster Scruggs (Tim Blake Nelson) putujući je revolveraš - pjevač kojeg nitko ne uzima zaozbiljno jer u falsetu pjeva i tambura uz gitaru u kitnjastom vestern odjelu. To podcjenjivanje Scruggs koristi da u nizu bizarno koreografiranih dvoboja nadmudri protivnike, dok sam ne bude smaknut, te s anđeoskim krilima i uz blue grass baladu ne završi put oblaka.
Putujući cirkus
Druga priča omnibusa - “Near Algodones” - priča je o pljačkašu (James Franco) koji se nada lakom plijenu kad naiđe na ispostavu banke u pustoši. No, napravi pogrešku kad podcijeni smiješnog, brbljavog činovnika koji mu na koncu zakomplicira život, da bi se u sve to upetljali prvo linčeri, a potom Komanči. Treća priča “Meal Ticket” priča je o starom putujućem cirkusantu (Liam Neeson) koji putuje zapadom prodajući jedinu atrakciju: mladića bez ruku i nogu (Harry Melling) koji recitira Shelleyevog “Ozimandiasa”, Shakespearea i Lincolnov govor na Gettysburgu. Stvar se zapetlja kad se pojavi konkurentska, popularnija cirkuska atrakcija: kokoš koja čudesno zna računati.
Četvrta priča “All Gold Canyon” jedina se temelji na predlošku - kratkoj priči Jacka Londona. Junak priče je kopač zlata (Tom Waits) koji u rajski lijepoj dolini traži zlatnu žilu u potoku. Kad je nakon silnih muka pronađe, pojavi se nasilni uljez koji mu je kani preoteti. Peta priča “The Gal Who Got Rattled” najrazrađenija je i zahvaća najveću lepezu likova. Ambijentirana u konvoj kolonista, priča prati mladu djevojku (Zoe Kazan) koja putem za Oregon izgubi brata koji ju je poveo na put i ugovorio joj vjenčanje.
Ostavši sama, nalazi pokrovitelja (Bill Heck), vodiča karavana koji joj nudi da se vjenčaju i smire na Zapadu - no, u stvar se upletu Indijanci. Konačno, posljednja priča “Mortal Remains” praktički se čitava zbiva u kočiji u kojoj su među ostalim dvojica lovaca na glave (Jonjo O’Neill, Brendan Gleeson) koji na krovu kao prtljagu nose leš ubijenog odmetnika. Na koncu puta, dođu u jezivi grad u magli koji izgleda kao da je zagrobni svijet.
Priče se - ukratko - jako razlikuju duljinom, razrađenošću, koloritom i atmosferom, no iz priloženog se vidi da se razlikuju i žanrom. Premda je vestern ambijent svima zajednički, svaka od njih na neki način inficira vestern primjesom nečeg drugog. Prva je zapravo vestern mjuzikl-komedija, treća čistokrvni gothic koji bi se mogao zbivati bilo gdje, peta je americana koju bi mogli potpisati Sam Shepard ili Terrence Malick, a šesta je zapravo horor koji tek ikonografijom (kočija, saloon) oponaša vestern.
Ideja o seriji
Joel i Ethan Coen su silno daroviti ljudi i taj talent nerijetko zaiskri u “Busteru Scruggsu”. Film ima puno baš coenovskih vrlina: sjajnu vizualnu stilizaciju, eruditsku inteligenciju, elokventne dijaloge u kojima Coenovi efektno koriste učeni, kitnjasti i arhaični jezik. Unatoč svemu tome - iskreno - “Balade” ostavljaju dojam nedokuhanog proizvoda.
Filmovi braće Coen uvijek su bili poznati po ispoliranoj pripovjedačkoj preciznosti koja je ovdje potpuno izostala. Zapleti priča doimaju se skicozno, sadrže nepripremljene obrate, “gube” se bitni likovi i motivi. “Buster Scruggs” ima štošta šarmantno, ali se doima kao da je nastao na preko koljena i na brzinu.
Jesu li Coenovi procijenili da imaju pomalo drugorazredni materijal, pa su ga umjesto riziku kina odlučili preusmjeriti ravno na internet? Teško je znati. No, za Coenove je sigurno dobro što nije zaživjela - ako je postojala uopće - ideja da “Balade” budu antologijska serija. U konkurenciji današnjih serija koje su listom izvrsne i s ovako neujednačenim epizodama, ne bi prošla bajno.