Dnevnik samoizoliranog intelekturalca: U svijetu kovidaša, znate li gdje su nestali čiraši

Znanost toliko brzo mijenja svijet da te promjene i ne primijetimo. Primjerice, kad ste zadnji put čuli za patnje kojeg čiraša? Gdje su oni nestali?

Moja je generacija odrasla uvjerena da je čir na želucu ili dvanaestercu posljedica nezdrava života, stresa te da ga izaziva pojačano lučenje želučane kiseline. Mnogo je bilo čiraša, pili su razne preparate, a koji su se kolokvijalno nazivali šamponima, budući da su bili slično pakirani, u malene, trbušaste vrećice. Mogao si se zaliječiti, ne i izliječiti – bijaše to kronična smetnja, koja se činila neizbježnom.

Nervozan čovjek – to je čiraš; mršav čovjek – to je čiraš. Postojala je izreka, vrlo česta: Ne živciraj se, dobit ćeš čir. Ukratko, riječ čiraš nije označavala samo fizičko, negoli i karakterno stanje oboljelog, slično kako je riječ sušičavac za tuberkuloznog bolesnika označavala i previše osjetljiva, a strasna čovjeka.

Pedesetih godina prošloga stoljeća definitivno je zavladala dogma o želučanoj kiselini kao uzročniku bolesti.

Budući da nikad nisam patio od želučanih tegoba i da čir nije mučio nikoga s kim sam blizak, sve do jučer pojma nisam imao da je ta dogma odavno oborena.

Godine 1983. dvojica su australskih znanstvenika, Robin Warren i Barry Marshall, dokazala da bolest uzrokuje – bakterija. Još jasnije: čir na želucu zarazna je bakterijska bolest.

Onako, dakle, kako Boccaccio u 14. stoljeću nije mogao dokučiti odakle kuga, tako eto ni vi ili ja nismo mogli u 20. stoljeću dokučiti odakle čir na želucu.

Danas se čir na želucu ili dvanaestercu liječi antibioticima. Možete imati za nj genskih predispozicija, pospješuje ga stres, neki lijekovi, razne druge zdravstvene smetnje, no osnovni je uzročnik eto isti kao i za – kugu.