Najveći hrvatski produkt dizajner

BERNARDO BERNARDI Njegovi stolci danas uživaju kultni status

Do pojave knjige povjesničarke umjetnosti Ive Ceraj “Bernardo Bernardi. Dizajnersko djelo arhitekta 1951.- 1985.” njegov opus nije bio na jednom mjestu sveukupno obrađen
Bernardo Bernardi

Nije nikakvo pretjerivanje ustvrditi da je Bernardo Bernardi bio najveći hrvatski produkt dizajner svih vremena. Pa, ipak, do pojave knjige povjesničarke umjetnosti Ive Ceraj “Bernardo Bernardi. Dizajnersko djelo arhitekta 1951.- 1985.” njegov opus nije bio na jednom mjestu sveukupno obrađen. Knjigu je izdala HAZU, urednik je arhitekt Andrija Mutnjaković, a u utorak se otvara izložba posvećena Bernardiju u Muzeju arhitekture. Treba napomenuti da se većina građe, kako tumači autorica, ovom prilikom objavljuje prvi put.

Bernardo Bernardi preminuo je iznenada, usred ljetovanja u rodnoj Korčuli, u ranim šezdesetim godinama, 1985., iza njega su ostali supruga Zdenka i kći Uta koju je često znao fotografirati, a fotografija je bila među njegovim hobijima, iako mnoga ostvarenja na tom polju prelaze tek puki hobi. Fotografije s Bernardijevim potpisom prvi put su u javnosti.

Lipovac prijatelj

Muzej arhitekture ima ostavštinu arhitekta, koju je donirala njegova obitelj, a u ostavštini su i fotografije njegovih najvažnijih ostvarenja, primjerice hotela Marko Polo na Korčuli ili interijera hotela Maestral u Brelima, crteži privatnih kuća od kojih su mnoge, nažalost, ostale samo arhitektura na papiru, pisma koja je razmjenjivao sa istomišljenicima, svjedodžbe sa studija, rukopisi koji problematiziraju tadašnje ključne probleme u dizajnu, fotografije iz svakodnevnog života, crteži za ležaljke za plažu ili brodski motor, portret njegove supruge koji je napravio Vasko Lipovac, inače veliki obiteljski prijatelj.

Prema sjećanju supruge, s Lipovcem je prilikom opremanja interijera “najviše volio surađivati, volio je njegova djela, mediteranski ugođaj, njegovu velikodušnost i skromnost”. Sačuvan je i Lipovčev kiparski portret Bernarda Bernardija.

Bernardo Bernardi rođen je na Korčuli 1921. Još je kao sedmogodišnjak, kako bilježi nova biografija, zajedno s najboljim prijateljem odlučio kako će postati arhitekt. Međutim, prvo je prošao klasično muzičko obrazovanje, violinu, pa potom klavir, te naučio nekoliko svjetskih jezika, da bi potom upisao Tehnički fakultet.

Piceljeva definicija

Bilo je to neposredno nakon Drugog svjetskog rata, a vrlo brzo je među suosnivačima grupe EXAT 51, jedne od najvažnijh umjetničkih grupa na ovom području, grupe kulturnih aktivista, u koju su bili uključeni i Ivan Picelj, i Aleksandar Srnec, i Vlado Kristl, i koja je, pojednostavljeno rečeno, zagovarala i kvalitetan dizajn u svakodnevnici. Prvi manifest grupe pročitao je upravo Bernardi. Bio je samostalan umjetnik. Ivan Picelj kasnije se sjećao kako je Bernardi imao samopouzdanje koje je proizlazilo iz znanja te da je “o problemima znao gorljivo raspravljati i oduševljavati duhove oko sebe”.

Zanimljivo je i da je, kako primjećuje Iva Ceraj, čitav život na zidu svog radnog prostora, gdje god se selio, držao istu sliku - “Comp-6(Konj)”, djelo njegova kolege iz EXAT-a 51 Aleksandra Srneca iz 1954. .

Bavio se, uspješno, godinama, temom stanovanja, koju započinje pedesetih, pa je na znamenitom Milanskom trijenalu 1957. godine osvojio srebrnu medalju za uređenje stambenog ambijenta, a ovaj se prijelaz s tema prati u poglavlju knjige naslovljenom “Od aktivizma avangarde do kulture stanovanja”. Iste godine kada nastupa u Milanu, u Zagrebu, na Velesajmu, počinje serija izložbi “Porodica i domaćinstvo”, čiji je Bernardi važan protagonist.

Redakcija Starta

Bilo je to poslijeratno doba, kada se Hladni rat vodio i putem dizajna, pa podsjetimo na tzv. Kuhinjsku debatu Nixona i Hruščova. U tom kontekstu valja promatrati i izložbu “Porodica i domaćinstvo”, gdje je Bernardijev model stana predstavljen u punoj veličini.

Naslonjači A6 u ulaznom prostoru Radničkog sveučilišta Moša Pijade

U arhitekturi je jedno od njegovih najvažnijih ostvarenja hotel Marco Polo na Korčuli , čiji je interijer opremio stolicama Arnea Jacobsena, Labud i Jaje. Što se tiče uređenja interijera, najpoznatije je njegovo uređenje Radničkog sveučilišta, odnosno Moše Pijade, djela Nikšića i Kučana. Stolac bez rukonaslona, premazan crnim lakom, iz 1961., za interijer Radničkog sveučilišta proizveden je u 1100 primjeraka i jedno je od njegovih najvažnijih ostvarenja, uz naslonjač od bukova drveta i crno bojene teleće kože te polunaslonjač u istom prostoru.

Naslonjač A4 za Radničko sveučilište

Ipak, njegov je najbolji interijer, smatra Iva Ceraj, hotel Maestral (de Luca, Rožić, Salaj), uz Bernardijev namještaj, tu su djela njegovih kolega Srneca, Picelja, Lipovca... Autor je i interijera Zračne luke, restorana Taverna, redakcije Starta na 13. katu Vjesnikova nebodera, u kojoj je predvidio izgled novinskih redakcija danas. Bernardi je, kako tumači Iva Ceraj, “cjeloukupan prostor sagledao kao cjelinu, koristeći se ormarima i pregradnim stijenama”.

Djelo Ive Ceraj je doktorski rad, izniman je broj podataka kojima se služi, način na koji ih povezuje, otkrivajući nove međuodnose. Mala zamjerka – Bernardi kao da je u glavnom tekstu ostao pomalo plastičan, najviše o njemu, interesima izvan samog oblikovanja, čitamo izvan vodećeg teksta, preko fotografija i fusnota.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. studeni 2024 00:18