80 SLIKA U IZBORU VERE HORVAT PINTARIĆ

‘Stakleni ljudi’ Borisa Bućana u Gliptoteci HAZU: Slikar u zenitu svoje snage

Na izložbi vidimo slike nastale nakon Pariza. Bućan intenzivno slika zadnje četiri godine i svaki ciklus mu je sve bolji

Boris Bućan vratio se iz Pariza gdje je imao dvije izložbe: dizajna u Lieu du Design te slika u galeriji Čistilište (Purgatorie). No, pitati ga za dojmove iz pariške metropole suvišno je, on je svoje impresije - naslikao.

Slika “Zalazak semafora za kišnog dana u Parizu” tako je nastala neposredno nakon što je umjetnik izašao iz muzeja u kojemu je dugo promatrao Monetov “Zalazak sunca”, jednu od prvih impresionističkih slika. Sjeo je u kafić, padala je kiša, a on je kroz staklo ugledao odraz crvenog semafora na pločniku. Na drugoj slici portretira gospođu koja užurbano priča na mobitel, izašla je van, ispred dućana, iznad je veliki natpis “Madame”.

- Ovo su moje pariške impresije, nisam ni vidio ni naslikao most na Seini, no kadrovima koje sam doživio više sam nego zadovoljan - kaže slikar. Neke, pak, dojmove s pariških ulica ponio je u Zagreb: Vuittonove šešire koje nalikuju na zvona, prenosi i na naše ulice, no doslovno. Ovdje gospođe odjevene u tamne haljine na glavi umjesto kišobrana nose prava crkvena zvona. - U katoličkom Zagrebu kišobrani se pretvaju u zvona - kaže.

Igra oblika

I dok je njegov dizajn bio posvuda, od Venecijanskog bijenala do londonskog Victoria&Albert muzeja, ovo je bilo prvi put da je slike iznio preko granice.

Naime, slike je odlučio izlagati tek posljednje četiri godine. Zadovoljan je percepcijom u kojoj se jedna od njegovih slika stavlja u kontekst s Giacomettijevim radom, što je učinio kritičar Georges Raillard.

Izložba slika nastalih u posljednjih godinu dana, a sada izloženih u Gliptoteci HAZU, nastavak je specifične Bućanove slikarske formule kombinacija slike i riječi, dosjetke.

Igra je to oblika koji se pretapaju jedan u drugi, dijalog s oblicima koje vidi samo umjetnik, a koji i dalje nastaju najčešće u Zagrebu, u njegovoj neposrednoj okolici, na Britancu i oko njega. Tu su svjetla koja se vide kroz prozor jedne kavane na trgu, zatim tamni štandovi s placa koje na slici nose crvene noge goluba, također i ženska noga u izlogu prodavaonice cipela, položena kao da je odrezana od lutke, a koja umjetniku izgleda poput leša. Kuća na početku Pantovčaka, okrugla i izvan konteksta, Bućanu izgleda poput tamnice, kule usred grada pa ju tako i slika...

Erotika i humor

Nedaleko, na Trgu Franje Tuđmana, nastala je i jedna od najjačih slika na izložbi: prati jedan zimski dan u kojemu umjetnik svoj krevet postavlja u park, a kao pokrivač mu služi bijeli snijeg.

Formula koju je uspostavio očito mu je dobro sjela. Osim što je nevjerojatno produktivan, svaki mu je ciklus sve bolji. Ni novi u tome nije iznimka, dapače.

Slike je za izložbu birala povjesničarka umjetnosti Vera Horvat Pintarić i Bućan je, kaže, posve miran što se odabira tiče, a nije ni bilo mnogo “odbačenih” slika: od njih 130 izlaže ih osamdesetak. Izložba nosi naziv prema jednoj slici, “Stakleni ljudi”. Cijeli je niz ovih staklenih prizora, transparentnih poteza bijelim kistom na tamnoj pozadini, koji definiraju prirodu stakla.

Dosta je i erotike, a u toj erotici i mnogo humora. Crno-bijeli crtež “Popusti na sunčanim naočalima” prikaz je torza djevojke koja rukama prekriva najintimnije područje, dok se gospodin sa sunčanim naočalama nada da će mu “popustiti”. Dvoje ljudi koji vode ljubav slikar vidi kao tiskano slovo R, a ženski torzo kao slovo Y.

Sitni crno-bijeli kvadrati koji se izmjenjuju u prikazu ženskog grudnjaka ispod muške košulje jedan su od rijetkih radova na izložbi koji vizualno prizivaju njegov dizajnerski opus.

Savršen krug

Kad slika “Torzo na plaži”, podzadina je ružičasta. - To je i hommage Gauginu, koji je govorio da slikate bojom koju volite, a ne koja je u stvarnosti - kaže Bućan.

Jedna od najelementarnijih slika, “Žensko lice”, prikaz je ovala. - Neka netko pokuša na ovakom formatu (oko 1, 40 puta 1, 40 m), prostom rukom, bez priprema nacrtati elipsu. Postoji priča o Giottu koji se prijavio na natječaj za crkvu na kojem su se tražile pripremne skice. On im je poslao samo jedan krug, ali je bio toliko savršen da su njega i odabrali.

Sivo-bijeli ciklus sjena na zidu nastao je tako što ih je Bućan promatrao dva sata pri zalasku sunca, a razvijale su se od oblika konja do giljotine. - Sve se odvijalo pred mojim očima, ja sam samo bilježio.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. rujan 2024 00:29