Zlatan Vehabović: Rintam svaki dan osam sati i muči me svrha umjetnosti

ZAGREB - Za Zlatana Vehabovića (r. 1982) teško bi se moglo reći da je slikarska nada, prije bismo rekli: već realiziran mlad umjetnik. Iza njega je sedam samostalnih izložbi, posljednja u galeriji Kranjčar, inspirirana davnom ekspedicijskom avanturom polarnog istraživača Ernesta Shackeltona. U svojoj prvoj postavi nedavno otvoreni privatni muzej Lauba postavio je Vehabovićeva platna uza sam ulaz, tik do ulja Lovre Artukovića. Vehabović je rođen u Banjoj Luci, odakle je s roditeljima, kao desetogodišnji dječak, izbjegao za rata. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2006. Izlagao je na brojnim skupnim izložbama u Zagrebu, Beču, Berlinu, Bariju i New Yorku. Također, dobitnik je brojnih nagrada.

Kako to da ste se odlučili za slikarstvo, i to figurativno?

- Počeo sam slikati u vrijeme kad je to bilo nepopularno. Bio je to zadnji medij koji je netko iz moje generacije mogao preferirati. Donekle se percepcija promijenila 2005, kad je Saatchi otvorio izložbu “Trijumf slikarstva”, koja je vratila legitimitet tom mediju. No, možda je upravo ta izložba napravila medvjeđu uslugu slikarstvu. Kao da je slikarstvo ponovno preuzelo larpurlartistički mod razmišljanja, koji ne može opstati. Naime, slikarstvo kao medij danas ne može postojati a da nije kritički svjesno sama sebe i ako ne progovara iz bizarne pozicije u kojoj se zapravo nalazi: zašto koristiti petsto godina star medij pored današnje tehnologije. Mora taj razlog biti iznad igranja bojama iz vlastitog hira.

Koliko je slikarstvo danas, recimo to tako, uslužna djelatnost?

- Devedeset posto publike neobrazovano je kad je posrijedi umjetnost, i za njih postoje jedino slike i skulpture. Upravo zbog toga slikarstvo trpi. Osoba koja naručuje portret obično to čini iz snobovskih, malograđanskih motiva. Jeftinije je i vjernije imati fotografiju. Daleko od toga da se danas ne rade fantastični portreti, no relevantno slikarstvo mora se temeljiti na drugim razlozima.

Razmišljate li o Banjoj Luci?

- Dopuštam si luksuz da još ne razmišljam o Banjoj Luci ili Bosni i Hercegovini. To je moja obiteljska povijest. Kad sam se predstavljao izvan Hrvatske, shvatio sam da se definitivno osjećam hrvatskim umjetnikom. Takva je moja mentalna karta. U Zagrebu sam ušao u pubertet, počeo se zaljubljivati, sve što definira moj identitet dogodilo se ovdje. Po tome je Zagreb moj prvi grad.

Premda ste mladi, lako je uočiti da ste se brzo riješili oduševljenja bojama.

- Da, ovi moji prigušeni tonovi odaju melankoliju koja nikamo ne odlazi, posrijedi je žvakanje samog sebe, stanje trome ugode. Moje prve slike bile su jarko obojane, bazirane na nekim elementima popularne kulture. Što sam više ulazio u subjektivizam, to su više otpadale agresivne boje.

Znaju me pitati otkud ta suspregnutost. Kad sam krenuo razvijati prizore, iluziju ambijenata i prostora koje sam htio dobiti, nije bilo mjesta za vatromet boja. No, nije posrijedi svjesna odluka, nego postupan proces. U svemu što radim, zadržavam se u stvarnosti.

Nisam sklon, primjerice, nadrealizmu. Dakako, slikarstvo već u startu nema nikakvu mogućnost dokumentarističkog prikaza. Slika kao objekt potpuno je artificijelni produkt nečijeg uma reproduciranog putem ruke. Već je po tome poprilično sigurno da ono što gledamo na slici ne može pripadati svijetu stvarnosti. Svako je, dakle, slikarstvo nadrealno, splet konstrukcija s pomoću kojih varamo naše oko. Dalijevsko slikarstvo po mom ukusu je odveć tripoidno. Možda zato što nikad nisam bio sklon takvim duševnim stanjima. Nikad me nisu zanimali opijati.

Crtao sam cijelo djetinjstvo i bio sam dosta dobar, ali bez neke pretjerane ideje da ću postati slikar. U osnovnoj školi dugo sam pomišljao da ću se baviti jezicima.

Mislio sam da ću, možda, studirati i medicinu. No, pokazalo se, nisam bio odveć marljiv đak. Moja profesorica likovnog u osnovnoj školi govorila mi je da bih se trebao upisati u srednju školu za primijenjenu umjetnost. Odrastao sam na radničkoj Ferenčici i nisam imao pojma kakva je to škola. Pola mojih frendova iz osnovne škole pošlo je za tokare i slična zanimanja, pa sam mislio da je i primijenjena tako nešto. Napokon sam shvatio da je to škola gdje se crta, slika, modelari, gdje se razvija kreativnost. Poslije, na Akademiji, shvatio sam da je to put kojim želim ići.

Od koga ste naslijedili talent?

- Nemam pojma, generacijama, i po očevoj i po majčinoj strani, nitko se nije bavio bilo kakvom vrstom kreativnog zanimanja. No, moji su roditelji uvijek poticali moju kreativnost. Otac me ohrabrio da upišem primijenjenu. Majka malo manje jer se, kao i sve majke, brinula kako ću živjeti od umjetnosti, no daleko od toga da se protivila.

Koliko radite?

- Rintanje je neizostavni dio umjetnosti. Provodim u ateljeu osam sati dnevno, drugog izbora nemam, inače ne bih napredovao.

Ne može se, pokraj ostalog, u vašim slikama ne zamijetiti i određeni eskapizam. Otkud on dolazi?

- Zanima me sjećanje koje mutira u nešto što nije stvarno. S druge strane, ljubitelj sam žanra postapokalipse. Zanimaju me vrijednosti koje spoznajemo kroz život, a koje su univerzalne, koje nisu vezane za ovu civilizaciju u kojoj živimo. Privlači me ta suptilna veza, linija između mene, vas i prvog čovjeka na ovom svijetu, taj naš mozak homo sapiensa, koji krije srž toga što jesmo.

Ova nas civilizacija drži izvan cijele jednadžbe toga što jesmo. Daleko od toga da nisam ljubitelj tehnologije, obožavam gadgete, ali u sadržajnoj sferi moje umjetnosti ispitujem i tu našu možda kobnu uvjetovanost tehnologijom. Nadalje, postavlja se i pitanje kome u tom utilitarnom lancu opstanka treba umjetnost. Umjetnost je produkt isključivo uma i na taj način se jedino može percipirati.

Kad vidim kako ljudi rintaju da prežive, a svi smo skupa u istom tramvaju, to je misao koja me proganja. Mislim da nikad neću doći do jasnog odgovora, oduvijek sam imao strah od te činjenice, da ne radim ništa što je realno, egzistencijalno nužno. Umjetnik koji svira na zlatnoj harfi ili sjedi na prijestolju od slonovače više nije moguć. No, čovjek je kreativna životinja, on se mora na bilo koji način izraziti. Ukratko, umjetnost mora doprinosti, ma što god to značilo.