Poprilično je, s obzirom na godine koje obuhvaća, rastegnuta izložba "Reklama i strip - Fragmenti od 1920-ih do 2020-ih", koja se može pogledati u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva. Sto godina ove teme podrobnije bi bilo teško obraditi i u većim galerijskim prostorima. No, zato je, pretpostavljam, i riječ fragmenti u naslovu, a Veljko Krulčić, autor izložbe, i sam će napomenuti da je riječ o pozivu na istraživanje. Na izložbi su, valja dalje primijetiti, primjeri reklamnog stripa koji je izlazio u novinama, ali ne na webu ili na društvenim mrežama. Dakle, ponajprije govori o povezanosti stripa, reklama i tiskanih izdanja novina. Naravno, bilo bi zanimljivo napraviti i nastavak ove teme, ovu povezanost u digitalnim izdanjima. No, u teoriji se, čini se, na ovom polju, istraživači još nisu do kraja bavili ni tiskom.
Na izložbi se, u svakom slučaju, mogu pronaći i neki noviji primjeri reklama kroz strip, napravljeni u tradicionalnom mediju.
Među njima je i reklama Hrvatske poštanske banke koju je radila sjajna slikarica Helena Janečić, umjetnica koja se često na svojim slikama bavi queer tematikom. Koliko se sjećam, na suradnju ju je pozvao Tomislav Vuić, koji je u doba kada je strip nastao bio na čelu banke, a inače je poznati kolekcionar suvremene umjetnosti.
Slabo obrađena tema
Kustos izložbe Veljko Krulčić dobro poznaje strip, autor je knjige "Hrvatski poslijeratni strip", teoretičar je te i sam kolekcionar. Upozorava kako je tema povezanosti stripa i reklame do sada u teoriji slabo obrađena, kao i razni rukavci stripa, kao što su hrvatski strip i cenzura, strip u dnevnim listovima, strip i politika, strip i edukacija, religioznost i strip, strip i arhitektura, urednici stripa itd. Među ostalim, na izložbi je strip iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, preciznije 1927. godine, u kojemu se ljubavnom pričom u dnevnim novinama, Jutarnjem listu, reklamirala tvrtka Edison-Bell Penkala. Na cijeloj stranici, naime, ona objavljuje oglas za svoj putni gramofon, kojim dominira geg-strip u sedam sličica. Muškarac se udvara ženi, nikako mu ne ide, no uspije potom kupiti gramofon, za samo 740 dinara, i potom ih poveže glazba. Nisam, pak, uspjela saznati gdje je izlazila reklama za radio Hornyphone, također pokazana na izložbi, no sastoji se od toga da se jedna prijateljica drugoj žali da je muž stalno poslovno odsutan, a ona joj potom šapće na uho da mu kupi Hornyphone.
No, zato je jedno od otkrića izložbe strip koji potpisuje Julio Radulović Jules. Taj je autor, podsjetimo, relativno nedavno preminuo, doživio je devedesete godine, među njegovim je poznatijim radovima strip "Partizani". Jules je, naime, a to je u široj javnosti slabije poznati dio njegova opusa, radio strip koji je nazvao "Tragedija obitelji Urek". To je 1956. godine bila reklama za mlijeko. Tragedija se sastojala u tome da im je dijete oslabjelo jer nije pilo dovoljno mlijeka, što Jules pripovijeda u formi stripa. Čim popije malo mlijeka, djetetu bude bolje. Strip je izlazio u dnevnim novinama Narodni list uz nagradnu igru koju je organizirala mljekara. Još jedno svima iz ovog svijeta poznato ime također je nedavno preminuli Borivoj Dovniković. On je, pak, radio strip "Juško Juhić". Juško je simpatičan dječak tamne kose za kojeg bi se djeca pitala zašto toliko žuri poslije škole doma, dječak koji odolijeva velikoj torti u izlogu slastičarnica, a sve kako bi jeo juhu, kako se naposljetku ispostavlja. Obojica, i Jules i Bordo, poštovali su zakon reklame, prenoseći poruku na jednostavan način, no rukopisom iskusnih crtača stripa. Inače, Krulčić ih je obojicu pitao za autore scenarija tih reklamnih stripova, no Jules se nije sjećao tko ih je radio, a Bordo mu je rekao kako misli da je radio sam, ali nije bio siguran. Za neke stripove, na žalost, nisu sačuvana ni imena onih koji su ih crtali. Primjerice, nepoznat je autor stripa "Porodica Kukurijeka" koji je izlazio u Vjesniku u srijedu, a kokošima koje su, primjerice, dočekivale proždrljive goste reklamirali su proizvode. Mnogo bi se, doduše, s današnje pozicije, moglo reći o reklami na kojoj je žena u stresu jer ne može dobro suprugu izglačati košulju, pa je sretna što je dobila novo glačalo. No, ima i danas svakakvih reklama u prostoru, npr. za madrace... No, to je predmet neke druge teme.
Jedini primjer na izložbi koji nije nastao za reklamu, nego je prvo nacrtan, a tek je poslije iskorišten, jest onaj koji je nacrtao Stari Mačak, Andrija Maurović, a nalazi se na samom početku izložbe. Njegovim se stripom reklamirao čaj. Ovdje valja reći da su stripove posuđivali i iz privatnih zbirki, ali i NSK, primjerice, da ima originala, ali i kopija, koje su u službi priče koju želi ispričati kustos. To je studijska izložba koja će vas s popriličnom dozom nostalgije uvesti u doba kada su se crno-bijelim dosjetkama, uz pomoć rukopisa majstora stripa, reklamirali razni proizvodi.
"Tri mušketira"
Bordo je za Segesticu iz Siska crtao strip u kojemu Čiča Mića traži dobra pića, kao i kod mnogih stripova, prisutni su elementi humora, Vladimir Delač je bio poznat u svijetu dječjih ilustracija, pa su ga zvali i za Pepermint... Na izložbi je prikazana i fotografija Državne lutrije iz 1951. godine; u izlogu je strip kojim se reklamirala.
Krulčić će kao najoriginalnije istaknuti pokretanje IRIZ-a - industrijskog reklamno-informativnog zabavnika - 1955. godine, crtane reklame u formi strip-sveske "Tri mušketira" za koju je tekst napisao Marijan Gjurin, a crtao Walter Neugebauer. To su i stripovi koji u Galeriji HDD-a zauzimaju cijeli zid. U dvadeset ilustracija dvadeset je tvrtki ukomponiralo svoju reklamnu poruku. Krulčić navodi da je, na žalost, prvi broj bio i jedini, očito se tržišno nije pokazao uspjelim, ali svjedoči o ingenioznosti umjetnika koji su iza njega stajali.
Među najvažnijim imenima kustos ističe Sergija Mironovića Golovčenka, Andriju Maurovića, Waltera Neugebauera, Franju Maixnera, najvažnije autore tzv. druge generacije - Žarka Bekera, Ismeta Voljevicu, Vladimira Delača, Borivoja Dovnikovića, Julesa Radilovića, Ota Reisingera, Ivicu Bednjanca, novokvadratovce, kao i niz autora koji djeluju nakon njih.