Bilo je to prije tri godine. Zazvonio je telefon, ali ovaj put u igri nisu bile dionice. Bilo je nešto sasvim drugačije od onoga što ga je inače pratilo na njegovom poslovnom putu.
- Halo, Kristijan, znaš li da se prodaju djela Slavka Kopača u Parizu? Cijeli atelje je na rasprodaji. Moramo to kupiti. To nam je idealna prilika - kazao je Karlo Kardov, investitor i bivši član nadzornog odbora firme Gorenje, svom poslovnom partneru Kristijanu Floričiću iz Pule. Ovaj je dvojac bio povezan kroz niz poslovnih poteza, a jedan od najuspješnijih bila je prodaja slovenskog Gorenja kineskim investitorima. Budući da Kadrov osim za dionice ima nos i za umjetnost, kada je vidio informaciju što se događa u Parizu, morao je to podijeliti sa svojim partnerom.
Floričić doduše do tada nije bio veliki poznavatelja lika i djela ovog vinkovačkog umjetnika. Volio je umjetnost, međutim, nije bio toliko zaokupiran njome. Do tog trenutka. A onda se sve promijenilo. Spakirao se i s Kadrovom odmah drugi dan odletio u Pariz i otkupio za 50 tisuća eura čak 40 posto Kopačevih djela. Aukcija se održala u lipnju 2017. godine u Drouotu, najstarijoj i jednoj od najcjenjenijih aukcijskih kuća u svijetu.
- Budući da u ulaganju u dionice imamo ista načela koja podrazumijevaju da su najbitniji osnovni pokazatelji poslovanja korporativna kultura, poznavanje industrije i na osnovu toga predviđanje budućih očekivanja, nisam sumnjao u njegovu preporuku. Idućeg sam dana uzeo karte i otišli smo na dražbu na temelju inicijalnih saznanja o kojem se autoru radi, s odlukom da ćemo kupiti najznačajnija djela. Na samoj dražbi kupio sam otprilike 40 posto ponuđenih djela, s čime sam bio izuzetno zadovoljan. Nakon dodatnog upoznavanja i educiranja ‘lupao sam se u glavu’ što nisam kupio baš sve zbog izuzetne prilike i niskih cijena. Od drugih kupaca s dražbe potom sam otkupio veći broj umjetnina, tako da sada otprilike imamo oko 70 posto umjetnina koje je Kopač čuvao u svom ateljeu. Radi se o 400-tinjak radova - priča nam oduševljeno o svom “pothvatu” jedan od najbogatijih Istrana dok nam pokazuje svoju vrijednu kolekciju koja se danas nalazi u Puli, nedaleko od lokacije njegovog budućeg muzeja suvremene umjetnosti koji će graditi preko puta pulske Arene. Upravo tamo mjesto će naći i neka od Kopačevih djela koja je tog dana kupio u Parizu.
Briga o udovici
Forbes je Floričića svojedobno svrstao na listu najbogatijih ljudi u Hrvatskoj, i to na 30. mjesto, a svoje je bogatstvo stekao ulaganjem u dionice. Bio je suvlasnik društva za upravljanje investicijskim fondovima Aureus Invest, a svojedobno je bio vlasnik dionica Gorenja koje je prodao Kinezima. Suvlasnik je i pulske poljoprivredne tvrtke Agroprodukt te je dioničar zagrebačkog Infosistema. U Hrvatskoj i regiji kupuje dionice, ali i nekretnine.Tako je u Puli kupio niz nekretnina u centru grada.
Kako to da je Kopačeva obitelj odlučila prodati gotovo čitav njegov atelje, pitamo ovog samozatajnog pulskog biznismena. On nam kaže da je Kopač bio iznimno skromna osoba i da tijekom svog života nije “patio” za promocijom niti je svoja djela prodavao. Nakon smrti 1995. godine iza sebe je ostavio sina i suprugu. Ubrzo je preminuo i sin, a supruga je ostala sama i bolesna. Nažalost, završila je u bolnici na trošak države.
- Francuska vlada je preuzela brigu o Kopačevoj udovici te je, kako bi si pribavila sredstva za dugogodišnje liječenje, odlučila putem javne dražbe rasprodati Kopačev atelijer - priča nam dalje svoju nevjerojatnu priču Floričić, koji je tek na aukciji shvatio koliki je to genij i umjetnik. Njegova je djela prije znao tek površno, a otkad je vlasnik gotovo čitavog njegovog opusa, jedan je od njegovih najvećih poznavatelja i ljubitelja.
Toliko ga je Kopač okupirao da je sa suprugom osnovao udrugu ArtRencontre koja promovira rad ovog umjetnika. No, najprije su se odlučili baciti na jedan sasvim drugačiji posao - odlučili su publicirati knjigu nalik velikoj monografiji u kojoj su sadržana gotovo sva djela koja su kupili. Kroz izradu te svojevrsne fotomonografije još su više ušli u detalje života i rada ovog umjetnika, koji je najveći dio svog života živio i stvarao u Francuskoj. I djela ne namjerava prodavati.
- Glavni cilj nam je promocija Slavka Kopača i njegovog rada, a nikako financijska korist. Zasigurno nemamo namjeru prodavati djela. Kroz suradnju s muzejima želimo postaviti hrvatskog umjetnika među najveće svjetske umjetnike 20. stoljeća - objašnjava nam Floričić svoju misiju.
Zato su se obratili uglednom pariškom muzeju suvremene umjetnosti Centru Pompidou, gdje žele izložiti dio njihove kolekcije. Njihovi su stručnjaci već bili u Puli, pogledali su djela, a Floričić tvrdi da su se odmah i “zapalili” za njih. Sada se čeka okončanje čitave te procedure, a Floričić i njegova supruga priželjkuju pozitivne vijesti.
Slavko Kopač
Priča nam dalje ovaj Puljanin da bi se tim činom Kopač ponovno našao u društvu kolega u čije je vrijeme stvarao, ali i s kojima se družio - kao što su teoretičar nadrealizma, francuski pjesnik André Breton, kipar i slikar Jean Philippe Arthur Dubuffet te mnogi drugi. I ne samo to, bilo bi to ogromno priznanje hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Možda i najveće dosad, smatra Floričić dok zajedno prelistavamo ogromnu luksuznu knjigu o Kopaču “Kopac Collection” u engleskoj i francuskoj jezičnoj varijanti, koju je uredio prof. Ante Rašić, a fotografijama obogatio Damir Fabijanić.
- Iz razgovora s najvećim svjetskim galerijama i muzejima dobivamo izuzetno pozitivne komentare i vjerujemo da će ponovno predstavljanje Kopača biti jedna od većih priča u međunarodnom svijetu umjetnosti. Tu valja napomenuti da je Kopač u svom životu rijetko izlagao i gotovo da nije prodavao djela jer je smatrao da ona moraju biti vezana uz autora. Živio je vrlo samozatajno i skromno, i nije mario za promociju. Njegove zadnje veće izložbe bile su organizirane 1996., godinu dana nakon njegove smrti u Parizu i Zagrebu. Nažalost, u današnjem svijetu doživljajne ekonomije bez konstantnog rada na svjetskoj umjetničkoj sceni brzo se izgubi trag i najvećim ličnostima - ističe Floričić, koji nam otkriva detalje iz života ovog umjetnika koji nije baš uvijek bio dobro prihvaćen u svojoj domovini. Prije svega jer je drugačije slikao i razmišljao.
Naime, Slavko Kopač bio je akademski slikar koji je 1938. godine završio Zagrebačku akademiju likovnih umjetnosti pod vodstvom Vladimira Becića. Po završetku studija, 1939. godine dobio je stipendiju francuske vlade te otišao u Pariz, gdje se prvi put oslobađa njegov umjetnički izričaj.
Društvo intelektualaca
- Zbog ratnih zbivanja vraća se u Hrvatsku te kao jedan od najboljih umjetnika izlaže 1942. godine na Venecijanskom bijenalu još uvijek u duhu moderne, koja je tada vladala kao umjetnički pravac. Nakon toga 1943. godine odlazi u Firencu na neplaćeni dopust, gdje se njegova umjetnost u potpunosti oslobađa pomičući granice i odbacujući do tada akademski stečena znanja, u čemu je bio među prvima u svijetu. Godine 1948. vraća se u Pariz, susreće se s Jeanom Dubuffetom, koji ga imenuje voditeljem društva Art bruta. Tu odmah ulazi u društvo najvećih intelektualaca i umjetnika tog doba poput Andréa Bretona, Jeana Paulhana, Michela Tapiéa te s njima stvara i definira nove pravce u ‘post war’ umjetnosti. O kakvim se veličinama radi, s kim je Kopač radio i surađivao najbolje pokazuje primjer Andréa Bretona koji mu je, nakon što ga je upoznao i vidio njegova djela, odmah prepustio ilustriranje svoje pjesme tiskane u 100 primjeraka te su zajedno napravili plakat za prvu izložbu Art bruta - priča nam Floričić.
Potom je Breton Kopaču 1949. godine pomogao u organizaciji izložbe u galeriji Message, a hrvatski umjetnik njemu u izdavanju almanaha nadrealista 1950. godine.
- Daljnje prepoznavanje iznimnog Kopačevog talenta očituje se u tome što mu je Breton u svojoj galeriji L’Etoile scellée organizirao samostalnu izložbu 1953. godine te u sudjelovanju na skupnoj izložbi s veličinama kao što su Giacometti, Max Ernst i drugi. Sam Jean Dubuffet, koji se smatra jednim od najvećih umjetnika 20. stoljeća, u vlastitim pismima potvrđuje da iznimno cijeni Kopačev rad i stvaralaštvo i iskazuje zadovoljstvo što je upravo njega odabrao kao voditelja Art bruta, a tu funkciju obavljao je gotovo 30 godina, do selidbe zbirke u Lozanu. Kopačeva veličina očituje se i u tome što ga je Michel Tapié 1952. godine u svojoj enciklopediji enformela ‘Un Art Autre’ uvrstio u istu kao jednog od najznačajnijih predstavnika pravca zajedno s veličinama poput Pollocka, Tobeyja, Fontane i Dubuffeta. Ta knjiga predstavlja početak enformela kao umjetničkog pravca. Sve je to zabilježeno i samim time svrstava Kopača u vrh svjetske umjetnosti 20. stoljeća, što su potvrdili i brojni kritičari umjetnosti tog doba - Peret, Ragon, Leveque - otkriva dalje Floričić dok nam pokazuje svoju vrijednu kolekciju.
Dodaje da, nažalost, njegova vrijednost u Hrvatskoj nije toliko prepoznata, vjerojatno zato što je rano otišao iz zemlje i uzeo francusko državljanstvo pa se o njegovim postignućima malo zna. No, tko je bio u osječkom kazalištu, njegovo je djelo vidio na kazališnom zastoru. A i oni koji su ikad pogledali legendarni TV kalendar na nacionalnoj televiziji, odmah će se sjetiti njegova djela.
- No, Kopač je bio iskreni domoljub koji je većini hrvatskih muzeja donirao umjetnine i praktički bio za vrijeme rata u stalnom kontaktu s tadašnjim ratnim gradonačelnikom Vinkovaca, odakle je rodom. Uspio je iz muzeja u Lozani izvući 70-tak djela te ih donirati Klovićevim dvorima, velikom zaslugom Biserke Rauter Plančić. Muzeju u rodnim Vinkovcima donirao je 30-ak dijela i taj muzej nosi naziv Galerija likovnih umjetnosti Slavko Kopač. Moderna galerija također ima značajnu kolekciju. A kako je bio tretiran u bivšoj državi najbolje svjedoči činjenica da je nakon izložbe sedamdesetih želio donirati 40-ak djela koja su odbijena, ali srećom ih je preuzela njegova prijateljica pa se nalaze u Hrvatskoj. Osobno sam uvjeren da Hrvatska u umjetničkom smislu nije imala značajniju ličnost koja je aktivno sudjelovala u mijenjanju i stvaranju svjetske povijesti umjetnosti - smatra Floričić, koji neće stati samo na knjizi.
Cilj mu je napraviti dokumentacijsku platformu putem koje će se Kopačevo stvaralaštvo i vrednovanje predstaviti svijetu umjetnosti.
- Isto tako, kao udruga podržavamo pisanje knjige na kojoj rade tri francuska znanstvenika, a koja bi trebala pozicionirati umjetnost Slavka Kopača na razinu kojoj pripada. Napravili smo i web stranicu te Instagram profil i putem tih suvremenih tehnologija također predstavljamo Kopačevo stvaralaštvo. Od toga bi u konačnici najveću korist trebala imati Hrvatska, kao i Slavonija, odnosno rodni Vinkovci, a ujedno i ostali umjetnici iz Hrvatske - zaključuje pulski ulagač, koji će uskoro početi s gradnjom pulskom muzeja suvremene umjetnosti vrijednog 100 milijuna kuna.
Upravo tu bi trebao biti smješten dio ove vrijedne kolekcije pa će je tako svi posjetitelji Pule moći vidjeti i u njoj uživati. Ovaj pulski investitor, naime, namjerava u Puli napraviti nešto novo i neviđeno, što će po samoj gradnji odmah biti markirano na kulturnoj karti svijeta, jer će arhitekturu potpisati neka od najjačih svjetskih imena u tom biznisu - ured Zahe Hadid, BIG, UN Studio i Wolf Prix.
U blizini Arene
- Ideja je na toj lokaciji napraviti izvrsnu stvar u rangu najboljih svjetskih muzeja, odnosno centara umjetnosti, te smo stoga kontaktirali vodeće svjetske arhitekte. Oduševljeni su tom idejom jer se muzej nalazi do samog antičkog amfiteatr - ističe ovaj investitor.
Nedavno je na javnom natječaju otkupio zemljište u neposrednoj blizini Arene na kojem se nalaze derutna skladišta, a na kojem je predviđena gradnja muzeja. - Ukazala mi se mogućnost stvaranja dodatnih vrijednosti za grad i zajednicu na način da se na navedenoj lokaciji izgradi muzej moderne i suvremene umjetnosti te se tako spoje antika i današnje doba, a Pula se dodatno pozicionira na mapi svijeta - kaže nam Floričić.