PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

ZAŠTO NIRVANA NIJE DOŠLA U ZAGREB? U tom kratkom periodu grad je bio ravnopravan dio svijeta

 Gordana Jankoska Vranić Koska

Na otvaranju se skupilo dosta osobenjaka, a ono što se u danima nakon toga događalo bilo je, za tadašnji Zagreb, mala, ali dotad neviđena revolucija - Galerija je radila skoro svaki dan potpuno različite programe - izložbe, kazališne predstave, koncerte, impro večeri, video večeri... - koji su često završavali u zaraznom razlomljenom kuglastom plesu veselih opskurnih stripovskih likova. Zbog svakodnevne kreativne atmosfere, inspirativnih ljudi koji su sve to vodili i fenomenalnih događaja bilo je nemoguće ne biti tamo svaki dan. U tom nevjerojatno kratkom periodu Zagreb kao da je postojao samo na jednom mjestu i zbog Galerije bio ravnopravan dio svijeta. Nakon te naizgled slučajne epizode nastupilo je mračno razdoblje kada u Zagrebu nije bilo ničega, a Galerija ESCE je postala opet samo galerija bez ovakvog šireg koncepta, ali i bez tolikog protoka različitih ljudi. Srećom, ipak je sve počelo bujati iz početka s nekim novim mladim ljudima i tijekom ranih 90-ih stvorili su se zameci današnje nezavisne kulturne scene.”

Frikovi i čudaci

Ovim se riječima kratkog, ali izuzetno bujnog i plodnog perioda koncertno-perfomersko-izložbene aktivnosti Galerije SC, od rane jeseni 1990. do travnja 1991., prisjetio Kornel Šeper, tada posjetitelj i plakater Galerijinih programa, a već godinama voditelj URK-a i Močvare koja je i koproducent izložbe “Povratak na mjesto zločina” Helene Klakočar. Tu jesen i to proljeće i osobno sam, kao jedan od onih koji su u Galeriji SC organizirali programe - u mom slučaju koncerte američkih underground rock-bendova - doživio poput ostvarenja utopije kojoj sam težio kroz osamdesete godine. Naime, tijekom te dekade - zapisane zlatnim slovima u kolektivnoj memoriji mnogih građana Zagreba, Hrvatske i tada još postojeće Jugoslavije - svako sam malo bježao u Ljubljanu na koncerte ne bih li održao sponu s onim glazbenim svijetom koji me najviše zanimao; svijetom snažno pulsirajućeg underground rocka, debelo ispod radara top-lista, a u osvit grunge-rock i alter-rock revolucije koja će tijekom 90-ih proizvesti tektonske promjene u popularnoj glazbi, za što u šminkerskom Zagrebu baš i nije bilo sluha. Isti odsječak vremena u stripu o Galeriji SC u sezoni 1990/1991. autorica Helena Klakočar, tada voditeljica izložbenih aktivnosti Galerije, također naziva utopijom.

U toj utopiji malo je falilo da u Zagrebu zasvira i Nirvana, čiji smo koncert moj prijatelj i kolega Ante Čikara kupili za smiješnih 600 njemačkih maraka, no zbog pomanjkanja termina Nirvanina turneja stigla je samo do Graza. Ipak, ni taj nedolazak već bukirane Nirvane ne može poništiti važnost Galerije SC kao inkubatora - danas bi to nazvali hubom - neovisnih menadžera u kulturi, zapravo gradskih osobenjaka, frikova i čudaka kojima je na pameti bilo samo da se bave onime što vole i cijene, pa makar na tome gubili i vlastiti novac. Pomoć sistema sastojala se tek u tome što nam je - via Indoš iz Kugla glumišta, barem što se tiče koncerata - dao ključeve zapostavljene Galerije SC u kojoj je svojedobno koncertom Pankrta začet novi val kojeg se i danas mnogi prisjećaju s uzdasima i suznim očima.

Trajno sjećanje

Zapravo, stari sistem krajem 80-ih nam je sjašio s grbače, a novi nas još na samom početku 90-ih nije zajašio. Zato je i bilo toliko slobode, rekao bih kao nikad prije i nikad poslije u razdoblju od 1945. do danas. Slijepi i gluhi za nacionalističku politiku, koja se već opasno zavaljala ulicama jugoslavenskih gradova i sela, mislili smo da nas iza ugla čeka raj slobodoumnog svijeta, prava demokracija i humani kapitalizam kojima smo težili, a ne pakao rata iz kojeg su nastala ksenofobna društva, balkanski turbo-kapitalizam i države falične demokracije u kojima se i danas propituje nečija krvna slika. Možda smo se u proljeće 1990. potiho nadali da bi nas iz tog gliba mogli izvući Gotovac, Budiša i Goldstein, Savka, Tripalo, Vujić i Koalicija narodnog sporazuma. Kakva smo manjina bili, shvatili smo kad smo vidjeli rezultate prvih demokratskih izbora. Tada smo počinjali shvaćati da svijet kojem smo se nadali neće stići u naš tamni vilajet. Možda smo i zbog toga ostali začahureni u tom svom mikrokozmosu, ali posve otvoreni avangardnim strujanjima iz raznih sfera domaće i svjetske (popularne) kulture i umjetnosti. Naš su interes bili napredak i internacionalizam, neka vrst hrvatske Baršunaste revolucije, a ne povratak u mračnu fašističku prošlost.

Zanimljivo, premda u slučaju Galerije SC nije bilo ni govora o onome što će se poslije nazivati svijetom spektakla, ti nastupi ostali su u trajnom sjećanju onih koji su ih pohodili, i to kao neka od najsnažnijih koncertnih iskustava kojima su prisustvovali za svog života. Mi, koji smo ih organizirali - pokojni Dražen Krsnik, Matija Vorgić i Tomi Buić, za koje danas i ne znam gdje su, Ante Čikara koji živi u Amsterdamu i ja koji sam unatoč svemu tvrdoglavo ostao ovdje imali smo privilegiju družiti se s dečkima iz svih tih bendova koje smo dovodili u Galeriju SC. Isprika svima koje u kontekstu pregalaca Galerije SC nisam spomenuo, a posebice pokojnom i samozatajnom Stipi Mušuri iz Studentskog centra koji je i u tome vjerojatno imao svoje prste, kao i u osnivanju Radija 101 i zametku festivala INmusic.

Na pozornici

Nikada, primjerice, neću zaboraviti kako smo Čikara i ja po kućama skupljali džezve za kave i termosice jer su je manijaci iz kalifornijskog hardcore punk benda All pili na hektolitre, ali ni to im nije pomoglo da njihova pjevača za mikrofonom ne zasjeni Dino Milić iz zagrebačkih Generala. Pamtim i kako sam dobar dio koncerta Mega City 4 proveo na pozornici držeći zvučnike na vlastitim leđima da se ne uruše na publiku jer takav je bio intenzitet tog koncerta. Začudo, kultnog nastupa post-hardcore benda Fugazi, kojeg valjda svi pamte najbolje od svega što se dogodilo u Galeriji SC, sjećam se vrlo slabo, ali postoje fotke kao svjedočanstvo da sam bio na njemu, vjerojatno razvaljen od ovoga ili onoga. Malo su mi u magli i Victims Family i Helios Creed, ali zato se nastupa Dead Milkmen sjećam kao nevjerojatno veselog, a koncerta teksaških hardcore punk luđaka iz MDC-a kao sjajnog iako me bivši dečko moje tadašnje cure iz ljubomore napao nožem, ne baš velikim pa sam ga brzo primirio i potjerao doma.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 03:51