Nenad Pepeonik

Zaboravljeni dizajner čiji su nas plakati pozivali na ‘Annie Hall‘ i ‘Boška Buhu‘

Nenad Pepeonik
Izložba "Kino u sitotisku" u Galeriji HDD temelji se na sveobuhvatnom istraživanju Marka Goluba i Svena Sorića

Kako su stradali u potresu i tek se kreće u njihovu obnovu, nekoliko je većih zagrebačkih muzeja zatvorilo svoja vrata na dulje vrijeme. To čini još vidljivijima one manje prostore u gradu gdje na izložbe i inače rado zalazimo. I koji iznova potvrđuju tezu da mnogo toga počiva na dobroj volji pojedinca. Primjerice, dok razgovarate s kustosima, MSU, stječete dojam, barem se tako čini između redaka, da im baš ne čini uslugu taj golem pogon koji stoji iza njih, kao da ih na neki način i koči.
U Zagrebu su neki od tih manjih prostora koji održavaju život suvremene likovne scene galerija Kranjčar koju vodi Elvira Kranjčar s Josipom Joškom Tešijom te Vanjom Babićem i još nekoliko kustosa, potom Lauba Tomislava Klička, te Galerija Hrvatskog dizajnerskog društva, koju usmjerava Marko Golub.


Dakako, govorimo o prostorima posve različitog izlagačkog profila. Prostor u HDD-u pružio nam je nekoliko iznimnih izložbi i u posljednje vrijeme, unatoč svim ograničenjima. Marko Golub je sa Svenom Sorićem priredio i najnoviju izložbu, onu dizajnera Nenada Pepeonika, čiji je opus, rekla bih, posve nepoznat široj publici.

Dizajn se u doba bivše Jugoslavije djelomice nije potpisivao imenom i prezimenom, već je smatram dijelom zajedničkog kolektivnog rada. Nekoliko je kustosa posljednjih godina dalo istražilo tko su ljudi koji stoje iza predmeta ili plakata koji su, nama koji smo odrastali u socijalizmu, određivali vizualnu svakodnevicu. Koraljka Vlajo istražila je npr. grafički opus Marije Kalentić, najpoznatije po oblikovanju ambalaže za kozmetiku Neva, ali i tko je oblikovao porculan za Jugokeramiku, s "rojžicama" kojima se često znao diviti i Tito, te tko su dizajneri Rade Končara, Lana Cavar i Narcisa Vukojević u projektu "Sudi knjigu po koricama", imenovale su i autore dizajna naslovnica knjiga, a iza mnogih sličnih projekata istraživanja opusa dizajnera iz naše neposredne prošlosti stoji i Marko Golub, koji je s dizajnerom Svenom Sorićem autor i nove izložbe Nenada Pepeonika u Galeriji HDD.
Moram priznati da sam se iznenadila kada sam uz izložbu pročitala da je Pepeonik radio zajedno s Alfredom Palom, ne mogu se sjetiti njegova imena, a nisu baš bili blizu ni po godinama, iako to naravno nije nikakav preduvjet. Alfred Pal, podsjetimo, bio je u logoru tijekom Drugog svjetskog rata, slikao je i bavio se dizajnom, a doživio je 90 godina. Pepeonik je nažalost preminuo puno mlađi, nije dočekao niti pedesetu godinu života, umro je 1999. Na generičkim će objavama, a i njih ima tek nekoliko na webu, pisati kako je svoj stvaralački vrhunac doživio 70-ih godina prošlog stoljeća. Bio je i inicijator Zgrafa, godišnje izložbe dizajnera, uz Picelja i Bernardija. S Piceljem je i inače rado surađivao, kao i sa Srnecom, iako je njegov rukopis nije bio toliko blizak onom EXAT-ovskom. U doba kada je stasao na sceni nije bilo studija grafičkog dizajna, već je imao diplomu Likovne akademije. Temelje u grafici stekao je kod tada kultnog Brane Horvata, koji je osnovao pogon za sitotisak Grafičkog servisa SC-a. Svatko tko je do sebe držao, na tu je lokaciju dolazio tiskati plakate.

Istraživačka izložba koju su priredili Golub i Sorić skupivši sve ove do sada raspršene informacije o Pepeoniku na jedno mjesto, obuhvaća nešto šire razdoblje od onog koje se navodi kao vrhunac Pepeonikova djelovanja. Izloženi su plakati nastali od 60-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća, a dobrim je dijelom riječ o radovima koji se čuvaju u MUO. Koliko je barem za sada poznato, ovaj dizajner nije djelovao izvan područja kulture. Radio je za kazalište, izložbe i filmove. Izložba se ponajviše bazira na filmskim plakatima nastalima za Filmoteku 16. I prije njega je plakate za Filmoteku radio likovni umjetnik; riječ je o manje poznatom segmentu djelovanja poznatog slikara Marijana Jevšovara. Od njega je "naslijedio" i krajnje neobičan format, 70 puta 33 centimetara. Tisak je dvobojni.


Pepeoniku je film i osobno bio blizak medij, bio je i filmofil. Naziv je izložbe "Kino u sitotisku". Boje su često elementarne. Primjerice, za Woody Allenov film "Annie Hall", boje su bijele, crne i crvene, dok u podnaslovu stoji da je riječ o "američkom filmu u boji, ljubavnoj komediji". Allen i Diane Keaton se naslućuju kroz raster sitotiska. Bio je to nezaobilazan plakat za sve one koji su odlazili primjerice u zagrebačku Kinoteku uvijek pogledati novi film ovog redatelja, ali i za sve ostale, pa premda samo prolazili ulicama grada. U plakatu za film "Ljubica" Kreše Golika istaknuta je u prvi plan glavna protagonistica, Božidarka Frajt. Sličan je rukopis, i kada se radi o stranim blockbusterima, i kada je riječ o domaćem filmu, koristi pisma Bauhaus, Machine, Stencil, klasičnu Helveticu za manja slova. Velika količina slova objašnjava se činjenicom da su filmovi putovali i po mjestima bez stalnog kinematografa, pa je bila potreba i pojasniti sadržaj filma. Kustosi izložbe tumače kako ovaj autor zauzima prostor između karakterističnih pristupa Mihajla Arsovskog i Borisa Bućana, odnosno, između naglašeno tipografskog i naglašeno slikovnog.
Izložba podjednako za filmofile i ljubitelje kvalitetnog grafičkog dizajna.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. rujan 2022 14:45