Hrvatska umjetnica Ivana Šehić zaslužna je za scenografiju kazališne predstave "Orgia" autora Pier Paola Pasolinija uoči stote obljetnice rođenja autora ove suvremene tragedije. Predstava u režiji Nuna M. Cardosa, u izvedbi Albana Jerónima, Beatriz Batarda i Marine Leonardo premijerno je postavljena u Viseu u ožujku, a potom je krenula na turneju Portugalom.
“ Kao kolektiv smo tragali za odgovorima na pitanje: što je sveto, što je Eros, a što Smrt te pornografija i prostitucija. Moj koncept oltara za podnošenje žrtve bio je izravan odgovor na mračne i nasilne porive iz teksta. Naručila sam tri tone gline za „Orgiju”, a kada je stigla u moj atelijer, počela sam eksperimentirati s njom”, otkriva nam proces stvaranja umjetnica Ivana Šehić, čiji je rad nešto između performansa i kiparstva.
Ivana Šehić trenutno provodi doktorsko istraživanje na području suvremene umjetnosti (proučava moguće utjecaje koji povezuju umjetničku praksu i praksu žalovanja). Prethodno je radila na arhitektonskim projektima, no zahvaljujući radu s britanskom umjetnicom i dizajnericom Faye Toogood, okrenula se umjetničkim poslovima. U karijeri je radila i umjetničke instalacije za brandove poput Hermesa, Kenzoa te Selfridgesa.
Njezin profesionalni put, otkriva, odredilo je osjećaj nepripadanja.
"Kao dijete nisam osjećala da pripadam, čak ni svojoj obitelji. Mučila sam se s time. Osjećaj povezanosti dobila sam pronalaskom vlastite ekspresije. Do značajne preobrazbe došlo je tijekom diplomskog studija arhitekture na Architectural Association School of Architecture i rada s japanskim umjetnikom Shinom Egashirom. On mi je savjetovao: "samo nemoj raditi u arhitektonskom uredu" pa sam otišla studirati tjelesno kazalište u Lecoq. Sada u radu koristim obje profesije, no intimnost za kojom sam tragala sam našla u umjetnosti", ispričala nam je Šehić.
Umjetnica koja djeluje individualno i kao dio dva kolektiva, Atelier Caldeiras iz Porta te Flock Collective iz Londona, nedavno je, osim na scenografiji Pasolinijeve "Orgije", radila na instalaciji "Inverno", performativnoj skulpturi "A Montanha, te monodrami "Song".
"Dok su neka ranija razdoblja u povijesti umjetnosti promišljala o vječnosti, suvremena umjetnost postavlja pitanja o ovome životu, ovome ciklusu i ljudima koji žive u sadašnjem trenutku. Posljednjih desetljeća umjetnici sve više nalaze inspiraciju i posežu za autentičnim iskustvom u svojim životima i vlastitim pričama. Suvremeno razdoblje u umjetnost je donijelo i promjenu fokusa s umjetnika na perspektivu. Trenutno pratim umjetnike koji rade s granicama tijela te queer narativama i pričama. U kategoriji performansa tu su Cassils koji koristi svoje tijelo kao umjetničko sredstvo te multimedijski umjetnik Arca koja radi s tijelom i tehnologijom te ima specifičan ukus za vizuale."
Govori i o drugim umjetnicima i arhitektima čiji rad cijeni:
"U kiparstvu se ističe Theaster Gates, čiji je rad organiziran primarno oko skulpture i glazbe. U slikarstvu zapažam Lubainu Himid i njen nadrealni te enigmatični prikaz gubitka i prekooceanskog puta koji su brodovi s robovima prelazili na putu od zapadne Afrike do Amerike kao dio atlantske trgovine robljem. Zanimljiv je i rad umjetnice Morehshin Allahyari koja koristi digitalne medije u rekonfiguraciji mita i povijesti. Od arhitekata pažnju su mi privukli arhitekti Amateur Architecture Studija te Brandlhuber+. Prvi oživljavaju zaboravljenu povijest u modernoj arhitekturi, a potonji se ističu po suradnjama s umjetnicima, piscima, filmašima te glazbenicima. Nešto posebno je i pristup nizozemskog arhitekta Annea Holtropa koji smatra da mjesto dizajnira građevinu pa njegova zdanja reflektiraju tlo na kojem su građena", završava Šehić.