U splitskom Salonu Galić do 15. listopada traje izložba Slobodne veze/ (ne) vjeruj pripovjedaču - slučaj Krvavica. Kružni objekt nekadašnjeg Vojnog dječjeg lječilišta, jedno od devastiranih arhitektonskih remek-djela izgrađeno sredinom 1960-ih po projektu Rikarda Marasovića, polazna je točka izložbe.
Zgrada se nalazi u Krvavici, malom mjestu zapadno od Makarske, u borovoj šumi, nadomak plaže. Izgrađena u doba socijalističke Jugoslavije, bila je dio vojne imovine, a projektirana je za potrebe liječenja i rehabilitaciju djece s respiratornim bolestima vojnih osiguranika. Zgrada je mijenjala funkciju pa tako 1973. postaje vojno odmaralište, kada iz primarne zdravstvene namjene prelazi u turističku, uz planove za dalju turistifikaciju šireg područja.
Zbog nemogućnosti financijske samoodrživosti vojnih i radničkih odmarališta na Makarskoj rivijeri i u tadašnje vrijeme, ekonomsko rješenje pronađeno je «u uključivanju i tih kapaciteta u komercijalni turizam». Međutim, izvan sezone, vojno odmaralište otvara se za osobe s posebnim potrebama, radnike slabijeg imovinskog stanja, učenike osnovnih škola na rekreativnoj nastavi. Prema svjedočenju lokalnih stanovnika i bivših zaposlenika, tako je bilo sve do 1990.
Jugoslavenska narodna armija 1991. odlazi iz Krvavice, ostavljajući zgradu neoštećenu. Za vrijeme rata, 1991.-1995., koristi se za smještaj izbjeglica, ranjenika, obuku specijalnih vojnih jedinica. Početkom 2000-ih zgrada je “demilitarizirana”, prešla je iz nadležnosti MORH-a u ruke državne agencije Club Adriatic, kada je uklonjen nadzor nad objektom čime je otvoren put postupnoj devastaciji koja je do danas poprimila neslućene razmjere.
U prvoj dekadi 2000-ih, već prilično opustošena, zgrada dolazi u fokus uže-stručnog, arhitektonskog interesa, a zatim, postepeno, i šire javnosti. Istodobno s njezinom afirmacijom kao previđenog (iz povijesti izostavljenog) remek-djela moderne arhitekture i nastojanjima da se očuva, medijskim posredovanjem započinje kreiranje novih narativa. Zgrada sve više postaje «tajanstveni objekt», čime se ujedno dekontekstualizira- izdvaja iz konkretnog društvenog i povijesnog trenutka u kojemu je nastala.
Paralelno s «ponovnim otkrivanjem» dječjeg lječilišta i njegovom afirmacijom, fokus stručne javnosti usmjerio se i na autora ovog iznimnog djela, arhitekta Rikarda Marasovića. Njegov suvremenik, arhitekt Igor Skopin, za Rikarda Marasovića kaže da je bio “lucidan, beskompromisan, protivnik dogme i oportunizma” koji “nije mogao preskočiti sve prepreke koje su se postavljale od idejnog projekta do realizacije zamisli” te da mu je za to “trebao drukčiji karakter, takav koji ne bi provocirao oporbu i neshvaćanje. Sklapajući dijelove slabo poznate biografije, fragmente arhiva šire obitelji, na ovoj izložbi dobivamo suptilni uvid u njegov likovni rad. U slobodno vrijeme slikao je akvarele, najčešće s primorskim motivima.
Ovo nije izložba o arhitekturi. Ovo je izložba o gubitku društvenog (i transformiranju osobnog) pamćenja uslijed radikalne društvene promjene i posljedicama tog procesa. Sudbinu Marasovićeve kultne zgrade sagledava se kao simptom, pri čemu se arhivski materijali, izvorni dokumenti, zapisi i fotografije, isprepliću s fikcijskim narativima eksperimentalnog filma umjetničkog dua Doplgenger. Ambivalentnost fotografija Duške Boban koje dokumentiraju aktualno stanje Marasovićeve arhitekture, gotovo stimulira perceptivne varke, optičke iluzije koje na trenutke dovode u pitanje stvarnost samog prizora (mjesta).
Umjetnici koji sudjeluju na izložbi su: Doplgenger (Isidora Ilić, Boško Prostran), Duška Boban, Inicijativa «Krvavica_art», Željko Blaće, Rikard Marasović (arhiv obitelji Štambuk Jurašin).
Autorica koncepta i teksta izložbe je Nataša Bodrožić (Slobodne veze/ Motel Trogir), istraživači i ko-kustos su Antonia Vodanović i Ivan Huljev (Udruga «Kačić») a
produkciju izložbe potpisuju Slobodne veze, udruga za suvremene umjetničke prakse, Projekt Motel Trogir i HULU Split.