Razmišljajući o svojoj novoj izložbi, umjetnica Martina Miholić došla je na ideju kako bi bilo zanimljivo usporediti alate koje je Meštrović koristio za izradu svojih skulptura s raznim alatima i instrumentima, nadopunama, implantantima koje koriste žene, ali i muškarci za modeliranje svojih tijela. Takvo nešto je na koncu i učinila, a rezultat su instalacije koje je izložila uz bok nekih od najčuvenijih skulptura Ivana Meštrovića.
Njezina izložba "Archeology of Archetypes" u Atelijeru Meštrović otvorena je ovih dana, a nastala je u sklopu projekta Meštart koji vodi viša kustosica Barbara Vujanović.
- Prilikom stvaranja izložbe bilo mi je zanimljivo razmišljati o ljudskom tijelu koje je kroz povijest i razne kulture bilo modelirano na različite načine. Bila je doslovce modelirana materija tijela, ali je bila i modelirana svijest kako bi to tijelo idealno trebalo izgledati. Povijest umjetnosti je ustvari predominantno zbir tih prikaza idealnih tijela.
Izlagati svoje radove s velikim Meštrovićem bio joj je dakako veliki izazov.
- Kad shvatiš da će se tvoja djela nalaziti bok uz bok, u mom slučaju doslovce, s djelima jednog od najvećih velikana hrvatske likovne umjetnosti, jasno ti je da ne možeš ući u neku vrstu nadmetanja s njim, nego ga doživjeti kao inspiraciju za postavljanje nekih svojih i trenutačnih pitanja.
Trudila se, kaže, zadržati neku vrstu decentnosti i respekta prema Meštrovićevim djelima, iako je koristila razne suvremene materijale i tehnike, od printa na foliji, pleksiglasa, neonskih lampi, fluorescentnog spreja, ali i tema poput selfija....
Valjak za masažu
- Trudila sam se voditi računa o općoj dinamici prostora, osjećaju, koloritu, balansu. Nisam željela svoja djela superponirati u odnosu na Meštrovićeva.
Svi radovi na izložbi čine cjelinu, kaže umjetnica. Na samom ulazu u izložbeni prostor uz Meštrovićevu skulpturu Djevojka s violončelom nalaze se tri instalacije. Prva je sačinjena od biljke i metalnog postamenta na kojem je isprint dijela ženskog tijela na prozirnoj foliji. Unutar printa koji je savijen u valjkastu strukturu nalazi se komad bračkog kamena kakav je koristio i Meštrović pri izradi svojih djela. Na podu su pak položene druge dvije instalacije, jedna je od kamena "boje kože" preko kojeg je transparentni print s prikazom dijela tijela povrgnutog kozmetičkom tretmanu dok drugu čini valjak od pleksiglasa, valjak za vježbanje i masažu te još jedan print dijela ženskog tijela.
Martina Miholić diplomirala je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, no može se pohvaliti i magisterijem na jednoj od najprestižnijih umjetničkih škola na svijetu, Central Saint Martinsu u Londonu. Sam je studij, kaže, bio izuzetno dinamičan.
- Možda najveća vrijednost, nešto čemu me studij najviše naučio, bilo je razumijevanje i elaboriranje i vlastitog rada i procesa nastanka rada. Prije samog odlaska na fakultet određeni broj ljudi mi je govorio kako možda nije najbolje upisivati takvu vrstu fakulteta jer su vjerovali kako su s jedne strane profesori tamo premalo kritični i stvarno spremni osluškivati i voditi te u procesu tvog rada dok s druge strane smatrali da su profesori s izgrađenom vlastitom karijerom likovnih umjetnika u poziciji 'star profesora' i sami sebi svrhom.
No srećom ništa od toga nije se obistinilo. Sa strane profesora nije nedostajalo niti kritike niti vodstva i neke iskrene želje da ti pomognu. Za Britance se smatra kako su vrlo hladni i rezervirani, ponekad i jesu. No stvarno, ja sam tamo, mislim ne samo ja, već čitava generacija, imali sreću da se susrećemo sa stvarno brižnim ljudima koji su vrlo realni i čvrsto stoje nogama na tlu.
Od zanimljivijih anegdota sa studija sjeća se kad je Stella McCartney bila proglašena počasnom bivšom studenticom, no njezin govor nije nimalo impresionirao studente prestižne škole.
- Iskreno sam se iznenadila koliko je gluposti uspjela izlupetati, svima nam je bilo pomalo neugodno to slušati.
U Zagreb se vratila nakon četiri i pola godine Londona. Nedostajao joj je grad, klima, obitelj, prijatelji, hrana.
- Aplicirala sam za posao u HDLU-u i čim sam saznala da sam primljena doslovce sam se preko noći spakirala i vratila. I nisam požalila.
Strah od jeseni
Projekt kojem se trenutačno najviše veseli je 35. Salon mladih.
- Kolegica Nika Šimičić, kustosica koncepcije Millennial, i ja te ostali tim suradnika već dugi niz mjeseci radimo na pripremi najrespektabilnije izložbe koja predstavlja likovno i vizualno djelovanje umjetnika do 35 godina. Vrijeme lockdowna iskoristile smo za veliko istraživanje povijesti Salona i uređivanje nove web stranice.
Sama manifestacija ove godine proširila se na čak šest lokacija. Osim dva glavna programa, Millennial i Situacija, koju kurira Anita Ruso te izložbe ALU studenata, osmislile su niz popratnih programa koji će sigurno privući velik broj posjetitelja, "no bez brige jer mi brinemo i o mjerama".
Unutar Salona osim praćenja diskurzivnih programa moći će se, najavljuje, popraviti i bicikl, pohađati satove joge, doručkovati s umjetnicima, posjetiti pop up izložbu tetovaža i street art konferenciju, ići na stručno vodstvo po zagrebačkom buvljaku Hreliću, otisnuti u tehnici sitotiska vizual salona na doneseni tekstilni predmet...
- Kad se sjetim jeseni koja dolazi, stvarno kao i većina ljudi stvarno ne znam što da mislim i što da očekujem… Ali svakako znam da je ovo projekt koji će nas činiti budnima i aktivnima, ne samo organizatore već sigurno i posjetitelje - kaže Martina Miholić u čijoj biografiji stoji i da ste se bavila atletikom, čak i trčala maratone.
- Pa tehnički dva-tri sam otrčala. Ali nikad ustvari onaj pravi od 42 km. Trčim ponekad još uvijek.