Jedan prizor odmah upada u oči kad se približavate Zagrebačkom Velesajmu, nekad simbolu poslijeratnog optimizma, čije su paviljone gradili najveći arhitekti epohe. Zgrade su bez krovova i prozora, radnici rasčišćavaju granje s prolaza, i teško je uopće reći što je stradalo u poplavi, a što je i prije. Boljka je to grada već desetljećima, jedna od tranzicijskih priča: Zagreb se ne zna, ne može nositi s Velesajmom.
Vozimo prema jednom od paviljona, iz sigurnosnih razloga ne smijemo napisati njegov broj, ali riječ je o paviljonu u kojemu su smještene najvrjednije hrvatske umjetnine jednog od najvećih, ako ne i najvećem po broju umjetnina muzeja u Hrvatskoj, koji je prije tri godine, u veljači, obilježio 140 godina postojanja. A od tada, samo nevolje. MUO je...