“Ja sam vam, zapravo, oduvijek sakupljač. Odrastao sam uz malo starijeg brata. Kada je on već počeo gledati cure, poklonio mi je album s markama. Imao sam nepunih šest godina. I od tada do danas nisam prestao sakupljati”, opisuje svoje kolekcionarske strasti na početku našeg razgovora Vitomir Bulaić, kolekcionar iz čije ćemo zbirke radove imati prigodu vidjeti na Zagreb Design Weeku u Tehničkom muzeju.
Priča ide dalje: “U šestom razredu prve eksperimentalne škole koja se nalazila Jordanovcu dobio sam i diplomu za zalaganje u povijesno-filatelističkoj grupi. Sakupljao sam, potom, dlake životinja u Zoološkom vrtu, perje, guštere. Ma, uvijek sam imao posla. Živjeli smo blizu Rebra i ispred kuće sam napravio maleni bazen za životinje. Majka se nije bunila. A što je, uostalom, mogla sa mnom? Sakupljao sam i šibice”, govori Bulaić i nudi i naziv za granu sakupljanja šibica.
“To se zove filumenija. Susjed mi je, naime, bio pomorac i donosio je šibice iz raznih krajeva svijeta. No, jednom sam ih nosio pokazati u školu i netko mi ih je ukrao. Dandanas sam nesretan zbog toga. Sakupljao sam i još sakupljam i rijetke školjke. One na tržištu znaju dosegnuti i konkretne svote, iznenadili biste se.
Među ostalim, bavim se i numizmatikom”, govori nam.
I djeca u poslu
Izložba “Zagrebačka ambalaža iz Zbirke Bulaić”, koja će se otvoriti 1. rujna, otkriva reklamnu povijest zagrebačke industrije.
Naime, od Arka i Bizjaka do Penkale i Uniona, danas zapamćene ili zaboravljene tvrtke i dizajneri stvorili su vizualne identitete i ambalažu koji predstavljaju značajnu baštinu dizajna, a većina izložaka koje ćemo imati prilike vidjeti, proizvodi su industrije alkoholnih pića i kanditnih proizvoda, nastali u razdoblju između dva svjetska rata.
Iako je i zbirka koju Bulaić izlaže u Tehničkom muzeju golema, to je samo dio onoga što je sakupio tijekom, kako govori, više od šest desetljeća. “I djecu sam zarazio ovim poslom, pa mi je kći Ivana Janković kustosica u Muzeju suvremene umjetnosti, a sin je, kao i ja, antikvar.”
Šest desetljeća
Preko šezdeset godina u ovom poslu računa od samih početaka, od pučke škole. “U četvrtom razredu dobio sam stari mesingani kompas. Čuvao sam ga, nisam ga nosio na ulicu da se igram s njim, odmah sam prepoznao njegovu vrijednost. Zanimalo me mnogo stvari. Bavio sam se i planinarenjem. Jednom sam u Veternici pronašao kosti, vjerojatno medvjeda, a na samom ulazu u špilju čeljust djeteta za koju mi je jedan arheolog potvrdio starost veću od deset tisuća godina”, kaže.
Po zanimanju je restaurator i kako se počeo baviti svojim zanimanjem tako je, kaže, počela stizati plaća, a uz nju i prve narudžbe. Specijalizirao je restauraciju pozlate na drvu, starih kipova, drvenih lustera i slično. Od zarade je kupovao stare stvari. “Dom se polako punio predmetima. Kako je stiglo dvoje djece, nisam mogao sve zadržati, dio sam odlučio prodati. Ono što mi je bilo najdraže ostavio bih sebi za zbirku.” Ne može izdvojiti najdraži predmet iz sačuvane zbirke.
“Svaki je komad za mene, svaki na svoj način vrhunski. Za svoju zbirku sakupio sam i jednu igru još iz razdoblja starog Rima, potom keramiku iz 11. stoljeća, jako puno medalja i značaka. Imam mnogo etnografskih predmeta, primjerice, u zbirci su ćupovi iz 19. stoljeća, ženska narodna nošnja od koje pojedini primjerci mogu stajati u prvoj postavi svakog od svjetskih muzeja i slično”, kaže. Kako je dolazio do pojedinih primjeraka, primjerice nošnji?
“Neko sam vrijeme radio u Turističkom društvu koje se svojedobno nalazilo na Gornjem gradu, u sklopu kojeg je bio dućan u kojem su najčešće kupovali stranci. Bio je to za mene važan proces učenja. Poslije sam neko vrijeme imao galeriju”, otkriva naš sugovornik.
Stari sat
Koliko ima predmeta, nemoguće mu je reći. “Kao obitelj imamo četrdeset tisuća knjiga, koje nisu stihijski nabacane, nego su pažljivo birane. Koristimo ju kao kućnu biblioteku. U zbirci je i nekoliko stotina rasvjetnih tijela, potom jedan toster s kraja 19. stoljeća i jedan iz 1960., nedirnut i neraspakiran. Pa sat jednog poznatog zagrebačkog majstora iz 1815. godine, koji je, doduše, malo stradao u potresu, no, na sreću, lako se može popraviti.
Potom, pečatnjak Banskog stola iz razdoblja Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koji sam nabavio preko jednog odvjetnika, također kolege sakupljača. Ma, mnogo je toga, teško mi je sve to nabrojati.” Vitomira Bulaića pitamo gdje i kome planira ostaviti svoju zbirku? “Ne znam. Brigu ću prepustiti svojoj djeci, znam da ju oni neće baciti, da će se brinuti. Vjerujem i da će za dio ambalaže biti zainteresiran Muzej grada Zagreba”, odgovara.
Kako dolazi do umjetnina? Pretpostavka je da mnogi znaju za njega, osobu koja je više od pola stoljeća prisutna u kolekcionarstvu? “Da, znaju me. Redovito odlazim na Hrelić. Tamo se svega može naći. Uvijek se iznova iznenadim se što sve ljudi žele baciti u smeće. Našao sam, primjerice, okvir iz druge polovice 18. stoljeća s drvenim cvjetovima. Htjeli su ga baciti u smeće, a ja sam ga otkupio za 200 kuna. Našao sam i predratnu ploču na kojoj piše da je prosjačenje policijski zabranjeno, pa minijaturni prikaz djevojčice s mačkom od slonovače.
Detalji kao što su mašnica u kosi ili ručka kišobrana savršeno su izrađeni. Pronašao sam jednom i odmah kupio fotografije koje je neposredno poslije potresa u Zagrebu 1880. snimio Ivan Standl i slično.” A odlazi li na Britanac? “Ne, jer bi mi svaku nedjelju trebalo valjda tisuću eura, pa sam prestao odlaziti.
To je problem istinskog sakupljača: kad vidim predmet koji želim, dobijem temperaturu, moram ga imati.” Može li nešto izdvojiti, neki predmet, pitamo ga. “Nemoguće. Svi bi se drugi predmeti ‘uvrijedili’, svi su mi dragi, mnoge od njih nisam mogao prodati.” Na koji je, onda, najdulje čekao? “Postoji komoda, koja se nalazila u jednom privatnom stanu, na koju sam čekao dvadeset pet godina. Na koncu mi je komodu prodala unuka obitelji s kojom sam dogovarao kupnju”, otkriva.
Čokoladni zec
O ambalaži koju sakuplja kaže da predstavlja važan segment svakodnevice, umjetnosti i kulture. “Ambalažu je jako teško sačuvati. Kupovao ju sam redovito i po oglasima koje sam objavljivao u Rijeci, Zagrebu, Splitu, Varaždinu.” Na izložbi u Tehničkom muzeju vidjet ćemo odabrani dio zbirke, no ne i sve radove. “Prije dvadeset pet godina kupio sam Unionova čokoladnog zeca.
Bio je u staniolu, preko kojeg je sve bilo lakirano, a doslikani su mu brkovi i oči. Star je više od osamdeset godina. To je velika rijetkost i previše bi se oštetio na izložbi, pa ga neću izložiti, ostavljam ga u kući, u kontroliranim uvjetima”, objašnjava.
A među predmetima koji će se naći na izložbi iz zbirke Bulaić, kustosice Maje Arčabić, oni su iz tvornice likera i vina u Vlaškoj ulici, za koju je logo dizajnirao Pavle Gavranić, jedan od najboljih hrvatskih dizajnera prve polovice dvadesetog stoljeća. Bit će potom izložena duhovita boca za liker u obliku knjige, proizvedena oko 1935. od ocakljene kamenine, plava za liker od kima, a crvena za liker od vanilije, potom nekoliko kutija za nakit Slavoljuba Bulvana, jednog od najboljih zagrebačkih zlatara, pa proizvodi Uniona za koje je ambalažu radio Atelier Tri! To je bila najvažnija hrvatska reklamna agencija 1930-ih... Nekoliko je anegdota vezanih uz izložbu.
“Nakon Drugog svjetskog rata Hrvatska je potpala pod Istočni blok i vladala je nestašica svega, pa i ambalaže. Zagrebačka Mega proizvela je sigurnosne igle, ali nije imala vlastitu ambalažu. Upotrijebila je kutije za šibice osječke tvornice Drava.
Mega je zalijepila prazan papir preko imena Drava. Za razliku od Drave, koja koristi boje i uzorak na prednjoj strani.”
U Zbirci Bulaić je i metalna kutijica s odličnim tipografskim logom Braco, a posjetitelje se poziva da razmisle prisjećaju li se bilo čega u vezi s njim i jave se s informacijom na adresu Zagreb Design Weeka Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite..