VLADO KRISTL Drzak i lucidan bio je naš posljednji i jedini Don Kihot

Prošlo je deset godina od smrti jedne od najintrigantnijih umjetničkih osobnosti suvremene hrvatske umjetnosti - provokativnog, kontroverznog, nemogućeg, ali na koncu i genijalnog Vlade Kristla.

Život u progonstvu

I baš na sam dan obljetnice smrti karizmatičnog umjetnika, člana grupe EXAT 51, pionira Zagrebačke škole animiranog filma, čovjeka koji je inspirirao svojim eksperimentalnim filmovima redatelje njemačkog novog vala, Fassbindera, Wendersa... otvorena je izložba njegovih radova u rovinjskoj galeriji Adris koju potpisuje Igor Zidić (do 15. rujna).

Na izložbi su predstavljena isključivo djela koja se nalaze u hrvatskm privatnim i javnim zbirkama. Kristlovih radova u Hrvatskoj, naime, nema mnogo jer Kristl, kako je uostalom poznato, dugi niz godina, više od četrdeset, nije živio u domovini.

Neuspjeli povratak

Zagreb napušta definitvno još početkom 60-godina kao politički bjegunac, živi u Njemačkoj gdje i umire, i ta okolnost otežavala mu je bilo kakav pokušaj kasnijeg povratka. Ipak, posljednjih godina života tog “posvojenog hrvatskog umjetnika na doživotnom radu u inozemstvu”, kako ga naziva autor izložbe, bilo je pokušaja i inicijativa da se vrati u Hrvatsku, nuđen mu je svojevremeno i gradski stan, no Kristl, osebujan i zapravo čudan, nije na to pristao. “Nije imao snage u svojim osamdesetim početi sve ispočetka”, smatra Zidić, pred kojim nije bio nimalo jednostavan zadatak sakupiti Kristlova djela. Krenuo je od popisa radova s umjetnikove izložbe koju je 2007. godine radio Darko Glavan u Umjetničkom paviljonu, a ostalo je, kako ističe, uspio posuditi od privatnih vlasnika, među kojima su i osobe koje su obiteljski povezane s umjetnikom.

Najranija djela

“Nema u Hrvatskoj puno njegovih slika, 1955. je praktički nestao odavde. No uspio sam ipak pronaći neka djela iz njegova najranijeg razdoblja - rane figuracije kada slika pejzaže, obiteljske prijatelje, djecu.” Neki su radovi pravo otkriće i prvi se put izlažu - riječ je o jednom ranom pejzažu s prikazom Maksimira te slici “Cipele” koja je nastala tijekom osluženja vojnog roka.

Na izložbi je ukupno 26 djela - “Mrtva priroda” (1950.), “Kompozicija” (1953.) te “Varijabli I” (1962.), neke su od izloženih slika, a u postavu se prikazuju i Kristlovi čuveni animirani i dokumentarni filmovi - “Krađa dragulja” (1959.), “Šagrenska koža” (1960.), “Don Kihot” (1960. - 1961.) i kultni “General i resni človek” (1962).

Mnoga lica

Zidić opisuje Kristla kao čovjeka koji nije imao veze sa stvarnim životom i u kojem uvijek živi žongler - koji ga tjera da se okuša kao slikar, glumac, animator, redatelj, su-snimatelj, profesor-predavač, pjesnik, dramski pisac i scenarist. Sva ta lica Kristla osjećaju se u postavu izložbe koja je na jedan lijepi kristlovski način pomalo košmarna kao da ju je radilo deset osoba, ima apstrakcija, figuracija, svega pomalo. “U dijelovima svoga opusa gdjekad nepotpun, gdjekad na rubu amaterizma, (hinjene?) grandomanije i hotimična kiča, Kristl je, u svojemu zbroju, intrigantan i velik umjetnik provokacije, koji obilježuje epohu: drskošću, lucidnošću, neopisivim osjećajem slobode od svega.

Sve je bilo njegovo i ništa nije stekao; premrežio je pola svijeta, a sve su čestice ostale nepovezane - ‘otoci u struji’ ordinarnog pustolova, možda jedinog pravog našeg Don Kihota”, zaključuje autor.