Muzejski dokumentacijski centar (MDC) iz Zagreba predstavio je jučer u sklopu konferencije „Muzejske čuvaonice – od brige o zbirkama do politike sabiranja“ rezultate prvog sveobuhvatnog istraživanja stanja i izazova čuvanja građe u hrvatskim muzejima koje je otkrilo da 93 % muzeja nema dovoljno prostora u čuvaonicama, tek petina ih ima namjenski sagrađenu čuvaonicu, a tri četvrtine muzeja služi se tavanskim i podrumskim prostorima, često povijesnih zgrada, neprimjerenima za čuvanje muzejske građe i dokumentacije.
Istraživanje su provele dokumentaristice MDC-a Dunja Vranešević i Ivona Marić, a od 162 muzeja iz Upisnika javnih i privatnih muzeja u Republici Hrvatskoj na poslanu anketu pristiglo je 125 odgovora što predstavlja odaziv od 75 %. Cilj ankete bio je prikazati opće stanje čuvanja građe na razini muzeja, a muzeji koji imaju više prostora i lokacija za čuvaonice zamoljeni su da ih sve obuhvate.
Tek petina ispitanih muzeja ima namjenski sagrađenu čuvaonicu. Najviše prostora (82 %) sagrađeno je prvotno za drugu namjenu te su naknadno dobili funkciju čuvaonice. Trećina muzeja ima prostor u zgradi koji ima namjenu čuvaonice, a njih 75 služe se tavanskim i podrumskim prostorima, koji su neprimjereni za čuvanje muzejske građe i dokumentacije. Čak 62 % muzeja građu čuva u drugim prostorima u zgradi, prostorijama koje nisu ni na tavanu ni u podrumu, ali nerijetko imaju i druge funkcije i nisu posebno uređene za čuvaonice, već su jednostavno na raspolaganju (npr. uredi, pa čak i izložbeni prostori). Za njima slijede i prostori na izdvojenoj lokaciji koje ima gotovo polovica muzeja.
Ukupna površina postojećih čuvaonica ispitanih muzeja (75 % muzeja iz Upisnika) iznosi 53 260 m². Najviše muzeja ima ukupnu površinu za čuvaonice od 100 do 500 m². U kategoriji do 100 m², 19 ih ima čuvaonice i na čak manje od 50 m². S druge strane, od 12 muzeja s više od 1000 m², njih tri imaju svaki površine veće od 3000 m². Ipak, s obzirom na trenutačnu količinu građe, 93 % muzeja nema dovoljno prostora. Više od trećine muzeja treba dodatnih 100 do 500 m², a 32 muzeja zadovoljila bi se već s dodatnih 100 m². Samo devet muzeja u ovom trenutku nema potrebe za dodatnim prostorom.
Projekciju prostora potrebnog u sljedećih deset godina imaju tek 44 muzeja. Najviše njih (61 %) izrazilo je potrebe u rasponima od 100 do 300 m², od 300 do 500 m² te od 500 do 1000 m². Devet muzeja trebat će više od 1000 m², a dva muzeja više od 4000. Samo jedan muzej ima dovoljno prostora i neće trebati dodatnu površinu u deset godina. Okvirni zbroj potrebne površine za sljedećih deset godina tako iznosi 44 786 m², no to se odnosi samo na muzeje koji imaju projekciju, to jest na četvrtinu muzeja iz Upisnika. Čak 81 muzej nema nikakvu projekciju.
U najvećem broju muzeja (64 %) čuvaonice su nedovoljno, odnosno djelomično opremljene namještajem za čuvanje građe. Tek manje od trećine muzeja smatra da ima posve opremljene čuvaonice.
Kada je riječ o fizičko-tehničkoj zaštiti, 60 % muzeja ima kontrolu ulaska, odnosno ograničen broj djelatnika s dozvolom za ulazak u čuvaonice. Sustave za dojavu provale (alarme) ima malo manje od polovice muzeja, a videonadzor ima 39 % muzeja. Manje od četvrtine muzeja ima čuvarsku službu, a iznenađuje da čak 14 % muzeja nema nikakav oblik fizičko-tehničke zaštite.
Od uređaja za kontrolu i održavanje stabilnih mikroklimatskih uvjeta u čuvaonicama muzeji najčešće imaju uređaje za mjerenje relativne vlažnosti i temperature (62 %). Ipak, više od trećine muzeja još uvijek nema takve uređaje, a oni su temelj preventivne zaštite. Zabrinjavajuće je i da trećina muzeja nema ništa za kontrolu mikroklime.
Najveći broj ispitanih muzeja (79 %) ima aparate za početno gašenje požara, a 58 % ima protupožarne alarme. No, samo 9 % muzeja ima automatske sustave za početno gašenje požara, a 12 % muzeja nema nikakvu protupožarnu zaštitu u čuvaonicama. Skoro polovica muzeja nema ni zaštitu od poplave u čuvaonicama u podrumu ili prizemlju.
Od dodatnih pravila preventivne zaštite najviše problema muzeji su iskazali s prostorom za primjereno rukovanje predmetima (manje od trećine ispitanih muzeja smatra da imaju dovoljno prostora za manipulaciju). Nakon toga slijedi problem s pričvršćenim policama i predmetima osiguranima od pada (tek 37 % muzeja ima pričvršćene police).
Pro
S temom čuvaonica usko je povezana i politika sabiranja građe. Nažalost, 68 % ispitanih muzeja još uvijek nema pisanu izjavu o politici sabiranja muzejske građe iako se u važećem Pravilniku o stručnim i tehničkim standardima ona navodi kao obvezni dokument koji svaki muzej treba usvojiti i objaviti.
Koliko se brzo dostupni prostori popunjavaju, pokazuje godišnji rast fundusa. Najviše muzeja (27 %) dojavljuje rast do 50 predmeta godišnje. Slijede muzeji s rastom do 10 predmeta (20 %), a potom oni s rastom do 500 predmeta (18 %). Osam ih je navelo golem godišnji rast s više od 1000 predmeta, od kojih je jedan odgovorio da prikupe od 1000 do čak 10 000 predmeta godišnje. Muzeji s arheološkom građom isticali su poteškoće u izražavanju ukupnog broja predmeta.
U odnosu na stalni rast fundusa, porazno je da 69 % muzeja godišnje ne otpiše nijedan predmet. Od onih koji ipak nešto otpisuju, većina (18 %) godišnje izluči tek do pet predmeta. S obzirom na izloženost fundusa, više od četvrtine muzeja uopće nema izloženu građu u postavu. Od onih koji imaju stalni postav, najčešće im je do 5 % građe izloženo.
Muzeji raspolažu s nenamjenskim, improviziranim prostorijama za čuvaonice, često unutar povijesnih zgrada, koje su tek na osnovnoj razini prilagođene čuvanju građe. Nagomilana građa, otežano rukovanje i nedovoljna opremljenost koja bi omogućila ekonomičan smještaj predmeta dovode građu u opasnost. Ne možemo biti zadovoljni ni razinom preventivne zaštite. Dio čuvaonica nema nikakvu fizičko-tehničku zaštitu, češće nisu dovoljno opremljene, nemaju sve čuvaonice uređaje za regulaciju mikroklime, kao ni zaštitu od požara ili poplava.
Hrvatske muzeje muči manjak osoblja (prosječno 5613 predmeta po stručnom djelatniku) i prostora (22 predmeta po 1 m²). Za deset godina potrebe za dodatnim prostorima bit će i trostruko veće od sadašnjih. Unatoč tomu, zbirke i dalje rastu. Alarmantno je da se pritom gotovo ništa ne otpisuje, a izjave o politici sabiranja imaju rijetki muzeji. U stalnim postavima izložen je minimalan postotak muzejskog fundusa, a većina građe zatočena je u čuvaonicama i nedostupna javnosti (katkad i samom muzeju).
Istraživanje je potvrdilo da se stanje u muzejima ne mijenja nabolje. Iako se financijske prepreke čine nepremostivima, potrebno je ozbiljno shvatiti upravljanje zbirkama i početi donositi politike sabiranja muzejske građe. Preventivna zaštita je jeftinija i učinkovitija od restauracije. Pritom ne smijemo ni odustati od upozoravanja osnivača na probleme koje zajedno dijelimo. Nakon rata, nedavnih potresa i poplava, još uvijek se previše toga prepušta slučaju.