Projekcija dokumentarnog filma ‘Mostovi – Ernest Weissmann‘ održat će se večeras, 6. srpnja 2023. godine, s početkom u 21 sat na gornjem platou tržnice Dolac. Uz projekciju održat će se kratki razgovor s Tamarom Bjažić Klarin i Anom Marijom Habjan.
Ernest Weissmann, hrvatski arhitekt međunarodne karijere, šest turbulentih desetljeća 20. stoljeća ustrajao je u izgradnji svoje vizije boljega svijeta - projektiranju javnih zgrada, građenju i urbanističkom planiranju u službi običnih ljudi, održivog i humanog svijeta. Nakon diplome na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1926., usavršavao se kod vodećih svjetskih arhitekata Adolfa Loosa i Le Corbusiera u Parizu.
Ernest Weissmann je bio jedini hrvatski arhitekt u kontinuitetu prisutan na europskoj, a kasnije i svjetskoj arhitektonskoj sceni, ne u funkciji pasivnog promatrača nego sukreatora. Bio je društveno odgovoran i angažiran arhitekt za kojeg je arhitektura bila alat za rješavanje društvenih problema. Njegovo zanimanje za novi svijet uključivalo je i nove medije, fotografiju i film, te je redovito snimao procese nastanka novih građevina ali i svakodnevne trenutke rada u atelijeru ili druženja s kolegama.
Bogat arhivski materijal koji je ostavio, uz izjave svjetskih stručnjaka, teoretičara i povjesničara arhitekture, oslikavaju vrijeme u kojem je Weissmann djelovao te njegove utjecaje na domaću i međunarodnu arhitektonsku scenu.
Originalna glazba Ante i Jakša Perković, urednica projekta Iva Čulina, scenarij Tamara Bjažić Klarin i Ana Marija Habjan, režija Ana Marija Habjan, montaža Iva Blašković, producent Marko Kaić, direktori fotografije Siniša Galar i Mario Britvić, urednica Ana Marija Habjan.
Ernest Weissmann, hrvatski arhitekt (Požega, 11. XI. 1903 – Haarlem, Nizozemska, 13. VII. 1985). Arhitekturu diplomirao 1926. na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. U Parizu je bio suradnik A. Loosa (1926–27) i Le Corbusiera (1927–28). Jedan od osnivača Radne grupe Zagreb (1932), koja je iste god. sudjelovala na IV. izložbi skupine Zemlja. Kao promicatelj avangarde i funkcionalističke arhitekture snažno je utjecao na hrvatsku modernu arhitekturu. U Zagrebu je u razdoblju 1932–37. radio više projekata, od kojih su realizirani vila na Jabukovcu (1933) i vila Kraus u Nazorovoj ulici br. 29 (1936). U Beogradu je projektirao Dom novinara u Ulici 1. maja (1932–34), a 1950-ih vlastiti ljetnikovac na Malom Lošinju. Za II. svjetskog rata ostao u SAD-u, gdje je radio na programima tehničke pomoći, a nakon rata bio je referent za stanovanje i planiranje pri UN-u te ravnatelj Odjela za industrijsku obnovu (UNRRA).