IZLET U BUDIMPEŠTU

VANIŠTA I RUSKI PUNK U MUZEJU LUDWIGOVIH Mjesto na kojem je hrvatska kultura veća nego što u stvarnosti jest

Kakve su veze između ‘čovjeka-psa’, rugalačkih Plavih noseva i klasika hrvatske umjetnosti? Pogledajte u muzeju u Budimpešti

Ludwig muzeum - Kortárs Múvészeti Múzeum, ili Muzej Ludwigovih, muzej suvremene umjetnosti nalazi se na obali Dunava. Kroz staklene stijene njegova veličanstvenoga zdanja otvara se pogled na tu imperijalnu europsku rijeku, i posjetitelju se učini da je u Budimpeštu došao u njezino zlatno doba, kada je madžarska kultura bila pri svojim vrhuncima. A možda, doista, i jest tako: kakva ekonomska kriza, kakvi postdemokratski fantazmi Orban Viktora i Jobika, kakvo stoljeće opadanja, raspad Habsburškoga carstva i četrdeset godina pod gusjenicama sovjetskih tenkova, ovo je čudo pred kojim se siromašni slavenski rođak, pristigao na jedno popodne s juga, klanja kao karibski urođenik pred šarenim stakalcima španjolskih osvajača...

Irene, Peter i Breker

Priča o Irene i Peteru Ludwig tipična je, poslijeratna njemačka. Par industrijalaca čokolade, školovanih kunsthistoričara, on bivši Hitlerov vojnik, kratkotrajni američki zarobljenik, koji je prošao kratki kurs denacifikacije i brzo povjerovao u međunarodno prijateljstvo, a pomalo i u ideale komunističke ljevice, sakupljaju godinama, bez previše reda i smisla, artefakte europske umjetnosti, od Antike do danas. Početkom šezdesetih otkrivaju čudo suvremene umjetnosti, povijesne avangarde, Picassa i pop art, a onda i neobičnu i uzbudljivu igru umjetničkih praksi s istočnih i zapadnih strana Željezne zavjese. I tako započinje jedna od najzanimljivijih i najuzbudljivijih kolekcionarskih avantura dvadesetog stoljeća. Pritom, Irene i Peter, oboje danas pokojni, nisu bili lišeni estetskih pa ni političkih kontroverzi, i teško bi se moglo govoriti o osobnom ukusu to dvoje ljudi. Krajem osamdesetih, kada su već bili vrlo slavni, s kolekcijom koja je bila na vrhuncima, i uskoro će se rasporediti u desetine muzeja širom svijeta, privatno naručuju vlastite biste, koje će im izraditi Arno Breker, amblematski skulptor nacionalsocijalističke ere, zanatski izuzetno vješt neoklasicist, i jebeni kičer... Ova bizarna epizoda ne bi bila tako zanimljiva da njihova kolekcija - čiji je dio danas u budimpeštanskom Muzeju Ludwigovih - nije jedno od autentičnih čuda suvremene umjetnosti.

Kada se obiđe stalni postav, u kojemu zajednički kontekst dijele David Hockney i Bálint Szombathy, Andy Warhol i realistična ulja na platnu istočnonjemačkih angažiranih umjetnika, u kojemu su, recimo, tri zastrašujuće vrijedna kasna djela Pabla Picassa, u kontekstu s Mladenom Stilinovićem i Andrasom Baranyayem, putnik stekne dojam o savršenoj harmoniji ne samo različitih umjetničkih postupaka i svjetonazora, nego nanovo shvaća - ono što je uvijek važno znati - da između konceptualne umjetnosti, performansa i hepeninga, te klasičnih i tradicionalnih slikarskih tehnika nikakvog isključivanja nema, nikakve komande “delete” nema, nego je sve, u Muzeju Ludwigovih, u stanju totalne inkluzivnosti, uvjetovane, međutim, estetskom vjerodostojnošću i kontekstom (civilizacijskim, političkim, filozofskim...) vremena suvremenosti. A suvremenost je, uglavnom, određena prosjekom naših godina, ili drugom polovicom dvadesetog stoljeća...

Oleg Kulik: Ljudi će postati psi, a psi će biti ljudi, ukoliko se ne pretvore u krave muzare

Kat niže, ili kat više, toga bi se siroti slavenski rođak teško i sjetio nakon što ga smantao stalni postav, izložba je koja nas se na vrlo zanimljiv način tiče. U produkciji Marinka Sudca, postav s naslovom "Átmenet és átmenet”, ili na engleskom, Transition and Transition, Josipa Vanište, Olega Kulika i Plavih noseva. Nije riječ o trodijelnoj izložbi, niti o izložbi koja bi, što se kaže, kreativno konfrontirala tri različite estetike, nego o vrlo živoj komunikaciji tri subverzivna, politički angažirana projekta.

Dnevnik u kolažima

Josip Vaništa godinama je, još prije početka rata, izrezivao novinske članke, fotografije, naslove, i lijepio ih po bankopost papirima, formata A4, dakle po onim običnim bijelim kancelarijskim papirima koji su se nekada uvlačili u pisaći stroj, a danas se guraju u printer. Vaništa je, tako, montirao različite slike i naslove, tekstove dovodio u novi kontekst, igrao se, razmazujući olovo po prstima i duši, i ne misleći, vjerojatno, što bi na kraju s njim, niti što, zapravo, radi.

Josip Vaništa

Tako je, na kraju, brutalno jednostavnom tehnikom ciriških dadaista nastao svojevrsni umjetnikov dnevnik, za koji niti ne znamo koliko je obiman i čega sve u njemu ima, i listovi tog dnevnika, manji dio njih, uokvireni su u elegantne, vaništinske drvene okvire, tako da onako sivi i olovni, pod staklom, djeluju još brutalnije, olovnije i subverzivnije. Rat je strašan, i strašna je tranzicija iz socijalizma u parlamentarni korporativizam, iz vječnoga rata u daleki, utopistički mir... Ovaj neobični rad jedno je od nekoliko Vaništinih umjetničkih persona, koje se izmjenjuju i razvijaju, svaka za sebe, u jednom umjetniku. Poput heteronimatske čarolije Ferdinanda Pessoe.

Oleg Kulik, nadaleko poznati čovjek-pas, svoje ime i djelo udjenuo je među Europljane zahvaljujući toj idiotskoj tabloidnoj potrebi za psima koji bi se ponašali kao ljudi, koji bi govorili i rješavali trigonometrijske zadatke. Njoj je Kulik kao psihološko zrcalo postavio imperativ čovjeka koji bi se ponašao kao pas, njušio bi prolaznicima nogavice, zapišavao kotače automobila, grizao...

Tranzicija čovjeka u psa

Tranzicijom čovjeka u psa započinje njegov sasvim pankerski, višegodišnji komentar ruske tranzicije, duhovit, ubojit, mučan, s kojim će se Kulik izložiti domovinskom preziru, optužbama za autošovinizam, za mržnju prema svemu što je rusko... Kulikov segment na izložbi postavljen je intermedijalno, kao i segment Plavih noseva, dijelom od njegovih poznatih radova, fotodokumentacije i video bilješki s performansa, fotografija na kojima su vršene kompjuterske intervencije...

Plavi nosevi: Postoji mit da su Putinovi glasači. On im je inspiracija

Plavi nosevi su šašavi, pomaknuti, duhoviti na način gimnazijalaca u vremenima socijalizma, poigravaju se sa zapadnim i istočnim stereotipima o Rusiji i o tranziciji, rugaju se Putinu, ponavljaju već viđene postupke, a odmah zatim rugaju se onome tko misli da su to već viđeni postupci, pronalaze Lenjinovog dvojnika, rugaju se Che Guevari i čečenskim ženama-bombama, ironiziraju Kazimira Maljeviča i suprematizam, idotski su zabavni na način filma “Glup gluplji”. Plavi nosevi bi da apsurd dovedu do apsurda, da se narugaju samom ruganju... Ali ako se stvari malo pomaknu, ako se obrnu, ima u njihovom insistiranju na ruskoj temi, jednako kao i u onome što radi Oleg Kulik, nešto od one turgenjevske opsesije Rusijom, ništa osim Rusije ne postoje, ništa nije važno kao Rusija... Recimo, dvije ruske balerine u strasnom ljubavnom zagrljaju, ortodoksni Židov i Palestinac u ljubavnom zagrljaju, dva mornara u ljubavnom zagrljaju... I sve je to, kako i treba biti, zabranjeno za prikazivanje u Putinovoj homofobnoj Rusiji. Da nije zabranjeno, ne bi ni bilo potrebno. Ovakvi se radovi izlažu samo ako mogu biti zabranjeni. Na kraju, naravno da su iz ruske ambasade vrlo mrzovoljno javili da im ne pada na pamet dolaziti na izložbu Olega Kulika i Plavih noseva. Vaništu, valjda, nisu imali na umu.

Strašni Josip Drugi

Tko ne zna, pomislio bi, međutim, da je Josip Vaništa najgori od njih. Pomislio bi da je taj monter olovnih slova i slika, možda, njihov učitelj, da je djecu uputio kako da postave pakleni stroj pod društveni ukus. Šteta, ipak, što gospoda iz ruske ambasade nisu došla. Da su vidjeli, pomislili bi da je to još jedan Josip, nakon onoga strašnog Broza, krenuo da kvari dobru djecu komunizma, dobru djecu tranzicije.

Izložba “Átmenet és átmenet” otvorena je u Muzeju Ludwigovih još do 9. ožujka, svakim danom do osam navečer, osim ponedjeljka kada je obilaze isključivo tajni i ilegalni gosti. Vrijedi to vidjeti, i vrijedi vidjeti stalni postav - koji Muzej Ludwigovih u Budimpešti čini Zagrebu najbližim velikim svjetskim hramom suvremene umjetnosti. Zahvaljujući Marinku Sudcu na tom je mjestu živa hrvatska kultura veća i značajnija nego što u stvarnosti jest.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. studeni 2024 14:20