U znamenitom Rijksmuzeju u Amsterdamu osoblje koje sprema muzej dobilo je poprilično bizarnu naredbu: ne smiju se služiti ni usisivačima niti metlom dok pospremaju. Naime, tako bi ubili pauke i uklonili njihove mreže koje su najvažniji dio instalacije poznatog argentinskog umjetnika iz Berlina Tomása Saracene. Julia Kantelberg, pomoćnica kustosa izložbe na kojoj će biti i Saracenov rad, rekla je da ih je ovaj umjetnik potaknuo da čuvaju paukovu mrežu gdje god se pojavila, odnosno da su dio njegova rada, da s njima treba postupati "kao da su Rembrandtova "Noćna straža ili Vermeerova "Mljekarica", dva glavna remek-djela muzeja". Što s onim zaposlenicima koji imaju fobiju od ovih životinja, što je inače jedna od najčešćih fobija na svijetu, nije objašnjeno. Sve to traje već tri mjeseca, uoči izložbe koja se otvara 30. rujna.
"Saraceno nas je potaknuo da osvijestimo paukove mreže koje se već zasigurno nalaze u Rijksmuseumu", rekla je za Guardian. "To je značilo da smo morali promijeniti svoje postupke i proširiti perspektive: ne uklanjati paukove mreže niti ove životinje s javnih površina. Svaki tjedan obilazim okolo kako bih uočila gdje su se mreže počele pojavljivati, tako da sad imam drugačiji način gledanja zgrade za koju sam vjerovala da ju tako dobro poznajem" rekla je u vezi ovog rada.
Saracenova skulptura izrađena je od paukovih mreža. "Sve mi je teže reći da je to moja skulptura", rekao je, sugerirajući da bi se ove životinje same trebale prepoznati kao umjetnici. Otvoreno pismo za prava beskralježnjaka, koje je napisao Saraceno i koje je postavljeno pored jedne od mreža koje su se pojavile u muzeju posljednjih tjedana, argumentira suživot s paucima umjesto da ih se promatra kao štetočine.
Teško se oteti dojmu da čitava situacija pomalo podsjeća na Ostlundov film "Kvadat". No, Saraceno, koji dopušta paucima i da žive u njegovu domu, sugerirao je da su ljudi ti koji žive u svijetu pauka, a ne obrnuto: "Oni su na planetu gotovo 280 milijuna godina, puno dulje od nas. Tražio sam, naprosto, od muzeja da ih prestane tretirati kao štetočine".
Tema je izložbe kako su se naši stavovi prema insektima i bubama mijenjali tijekom desetljeća. Sugerira se da su u srednjem vijeku u europskoj kulturi gušteri, kukci i pauci bili povezivani sa smrću i vragom, no u 16. i 17. stoljeću došlo do je do promjene stava nakon što je mikroskop omogućio umjetnicima i znanstvenicima da cijene ljepotu koja nije uvijek bila očita. Među izloženim djelima je i slika Albrechta Dürera iz 1505. koja prikazuje jelena s podignutim rogovima, ali i 700 golemih mrava, koji govore o migracijama, što je rad Casa Tomada kolumbijskog umjetnika Rafaela Gomezbarrosa.
Inače, podsjetimo, kako je čistačica Muzeja u Düsseldorfu sredinom sedamdesetih godina mislila da dobro radi svoj posao nakon što je uspjela sastrugati naslage masti s dna plastične kade. Ono što nije znala bilo je da uništava Beuysovo umjetničko djelo vrijedno pola milijuna eura. Ovu je anegdotu magazin Time uvrstio u deset najvećih nezgoda u povijesti umjetnosti.
Kod nas je relativno nedavno, pisali smo, stotine poljskih šturaka pobjeglo iz instalacije na Salonu mladih u Zagrebu nakon što je netko otvorio terarij.
Dio je to rada Antonija Kutleše, umjetnika čija se instalacija "Ja, hrana" u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika na samom početku, među ostalim, sastojala od dvije stotine buba, preciznije poljskih šturaka.
Kako nam je tada rekao Kulteša: "Da su mogli prije pobjeći, pobjegli bi. Činjenica da je terarij otvoren nekoliko dana nakon otvorenja ukazuje na to da je netko to učinio namjerno. Kada su me nazvali iz HDLU-a, trebalo mi je oko pola sata da stignem jer sam bio u drugom dijelu grada. No, srećom, kustosice koje su ovdje zaposlene dobro su se snašle u toj situaciji: išle su po prostoru i poklapale ih šalicama. Zahvaljujući njima dio instalacije ipak smo uspjeli spasiti."