Galerija Kranjčar, vlasnice Elvire Kranjčar, a uz pomoć Josipa Joška Tešije, posljednjih se godina prometnula u jedno od važnijih izlagačkih prostora u Hrvatskoj kada je u pitanju suvremena umjetnost. Program im je kvalitetan i uravnotežen, ne pamtim da su svih ovih godina ikad imali uistinu lošu izložbu.
Nedavno je galeristica Elvira Kranjčar, u sportskom te lifestyle dijelu javnosti poznata i kao majka i supruga nogometaša Nike i Zlatka, u intervjuu koji je u Magazinu, subotnjem prilogu Jutarnjeg lista, s njom vodio Dobroslav Silobrčić, govorila kako se dugo morala dokazivati na novom poslu na kojemu je prethodno bila anonimus, te kako je svoju publiku gradila godinama. Dodala je pritom, a bitno je to reći, da nije otvorila trgovinu već prostor za potrebe umjetnika.
Ne odustaju niti u ovo pandemijsko vrijeme, imaju solidan program. Vanja Babić, najčešći suradnik ove galerije, kustos je i izložbe "Umjetnički život biljaka", koja se može pogledati do 3. ožujka. Nastavak je to na prethodne teme "Natura vita", "U ljetnom kodu" i "Intima", kojima se galerija bavila posljednjih mjeseci, kada kroz određenu zadanu temu, promatraju suvremenu umjetnost. Odnosom životinja i umjetnosti bavilo se više izložbi u posljednje vrijeme, u Samoboru, Splitu te u Zagrebu, u Modernoj galeriji, a potonja je bila, koliko se sjećam, dva puta i produljena. Odnosom biljaka i umjetnosti, a da nije naravno riječ o tradicionalnoj interpretaciji, ne sjećam se da se itko bavio opsežnije, čini mi se da je nešto slično na ovu temu bilo u Botaničaru.
Moram, doduše, primijetiti da mi jedan rad nedostaje na ovoj izložbi, a uklopio bi se s obzirom na naslov i koncepciju možda i - ponajbolje. Riječ je o "Biljnom sljepilu" Vitra Drinkovića, koji smo svojedobno gledali u Galeriji Šira. Interaktivna je to instalacija. Uz biljku ovaj umjetnik koristi poligraf izrađen na tragu metode Clevea Backstera, CIA-inog specijalista za ispitivanje 60-ih godina. Drinković pokazuje različite promjene u biljci, osjetljive na podražaj nakon što ju se dotakne, bilo da je riječ o nježnom dodiru, ili grubljem odnosu.
Radovi na izložbi u Galeriji Kranjčar nešto su klasičnije prirode. Uz doajena Dalibora Martinisa uvijek mi je prva asocijacija snažan aktivistički naboj njegovih ranijih djela. Međutim, u najnovijem ostvarenju pokazanom na izložbi ovaj se umjetnik predstavlja meditativnijom notom. Snima drvo ginko, dominantno drvo na Krešimirovom trgu, i to kroz sva četiri godišnja doba. U neposrednoj blizini živi i u neka bolja vremena okuplja se sa svojim kolegama na kavi na obližnjem Branimirovom placu. Mijenjaju se boje karakteristične za pojedina godišnja doba, dominiraju ovisno o dobu zelena, žuta, sivkasta, a pažljiviji će promatrač pred sam kraj videa zamijeniti kako je preko žutog lišća ispisano, na engleskom, pitanje: treba li me budućnost. Nastavak je to umjetnikovog ciklusa o promišljanju budućnosti, iz kojeg je najzapaženiji rad onaj u kojemu Martinis iz dvijetisućitih odgovara na pitanja koja mu postavlja mladi Martinis, 70-ih godina.
Željko Kipke izložio je "Botanički dnevnik", rad koji smo nedavno imali prilike gledati i na umjetnikovoj samostalnoj izložbi u MSU. Ne bunim se, riječ je o dobrom radu, zašto ga ne bismo ponovno vidjeli. Film i slike pokazuju umjetnikove šetnje uz Botanički vrt, a kao i kod Martinisa, riječ je o njegovom neposrednom susjedstvu. Kipke hoda nakon operacije kralježnice, kao dio terapije, slike su psihogram tih šetnji.
Igor Eškinja u više se navrata u svojoj umjetnosti bavio biljkama. U radu koji je izložen u Galeriji Kranjčar, "Skrivajući se u odrazu" snima, uz reflektivnu foliju, palmu koja asocira na daleko mjesto, na putovanja, egzotiku, no sve se događa unutar četiri zida. Iako je nastao prije dvije godine, rad pomalo asocira i na današnju situaciju, kada u očekivanju cjepiva, o putovanjima možemo još samo sanjariti. Serija je to radova, inače, koji su prethodili projektu "Sanjaju li biljke sutrašnjicu?", nastalom u sklopu programa Dopolavoro EPK Rijeka 2020. U tom je radu uzorke biljaka iz napuštenih riječkih industrijskih prostora umjetnik pretvorio u dizajnerske uzorke, predstavljajući ih u formi zidnih tapeta. Radeći na izložbi Eškinja je surađivao s biolozima iz Prirodoslovnog muzeja Rijeka, s kojima je obilazio prostore nekadašnjih tvornica, skladišta i lučkih pristaništa.
Vizualno upečatljiv i poprilično težak, oko stotinu kilometara navodno, rad je Ane Belošević, "No Air, No Sun, No Water". Ova umjetnica izrađuje od pocinčane žičane tkanine forme koje nalikuju biljkama. Pitanje koje pri tom postavlja jest: hoćemo li u budućnosti floru svesti na savršeno izrađene bezmirisne lisnate i cvjetne forme kojima zrak, sunce i voda nisu potrebni? Rad Igora Jurana također je aktivistički, on na mjestu gdje je pronađen fosil jedne vrste palme, sadi srodnu biljku što i dokumentira. Ela Štefanac, pak, izlaže "Autopsiju crvenog maka". Damir Babić umjetnik koji je nažalost preminuo prerano, mijenjao je stilove, razvijao se, a pred kraj života okrenuo se slikarstvu. Koliko finom pokazuje slika "Sve je kako treba biti".