U Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti nastavljaju sa svojom programskom koncepcijom kustoskih interpretacija muzejske zbirke, odnosno njezinim fenomenološkim predstavljanjem. Izložba pod naslovom "Stroj u vrtu" (do 24. travnja) koju kustoski potpisuje Klaudio Štefančić donosi 54 djela, uglavnom iz fundusa tog muzeja uz nekoliko posudbi, s motivima i temama poveznim s tehnološkom modernizacijom društva u razdoblju od početka 20. stoljeća do danas. Zastupljeno je tridesetak umjetnika među kojima su Vladimir Becić, Marijan Detoni, Jadranka Fatur, Vilko Gecan, Nina Ivančić, Leo Junek, Ivan Picelj, Vjenceslav Richter, Josip Seissel, Robert Šimrak, Miroslav Šutej, Frano Šimunović, Milivoj Uzelac, Vladimir Varlaj…
"Izložba stavlja naglasak na društveni, životni aspekt onoga što danas vidimo ili interpretiramo kao modernu umjetnost u Hrvatskoj", kaže kustos Klaudio Štefančić. "Unutar modernog svijeta i života pa tako i moderne umjetnosti pojava stroja, strojne tehnologije i industrije iznimno je važna. 'Stroj u vrtu' ima za cilj da ukaže na sjenovita mjesta koja do sada nisu pretjerano istraživana i da otvori pitanja odnosa između onoga što se nekada zvalo modernim životom i onoga što vidimo kao umjetničko djelo ili što vidimo na samom umjetničkom djelu". Dodaje i kako u hrvatskom slikarstvu, skulpturi i grafici 20. stoljeća, motivi strojeva i industrije nisu brojni, pa kada se pojave predstavljaju osobite znakove koji podjednako upućuju na umjetničku inovaciju i na društveno-ekonomsku situaciju.
Postav je kronološki koncipiran u tri cjeline i počinje s najranijim prikazima tvornica i strojne tehnologije, automobila, parabroda, aviona…U ovom dijelu izložbe ističe se slika "Na palubi" Jelke Struppi Wolkensperg koja na žalost, kako objašnjava kustos, nije do sada dobila na pozornosti koju je trebala u našoj javnosti, iako je po svim svojim osobinama tipičan primjer promjene u paradigmi shvaćanja umjetnosti. "Ne samo na razini tematike nego i na razini forme. U tom smislu nadam se da će izložba otvoriti i pitanja o kanonskim modernističkim djelima u hrvatskoj umjetnosti i da će u te kanone u kojima su dosada dominirali muškarci ući i žene umjetnice". Zanimljivo je da su upravo žene umjetnice, napominje Štefančić, prve reagirale na društvene promjene koje je donosila strojna tehnologija: jedna od amblematskih slika je "Naš auto u Škotskoj" iz 1925. Naste Rojc (Zbirka dr. Josip Kovačić). Kad je, međutim, riječ o djelima na ovoj izložbi osim rada Jelke Struppi Wolkensperg iz1912. godine u tom je smislu zanimljiva i slika "Radničko predgrađe (Nova Ves)" Anke Krizmanić iz iste godine koja prikazuje jednu od zagrebačkih tvornica na rubu grada što je ujedno i prvi prikaz jedne tvornice u hrvatskoj modernoj umjetnosti. "On do sad nije imao svoje mjesto u kanonu moderniteta u Hrvatskoj. Nadam se će se od sada u javnosti o tome početi otvorenije razgovarati i da će taj feminsitički dio, koji očito ima svoje velike zasluge u tim nekim počecima, naći svoje mjesto".
Slijedi cjelina koja je ujedno i središnji dio izložbe, a prati razdoblje prve prave industrijalizacije u Hrvatskoj, neposredno prije Prvog svjetskog rata i između dva rata, kada se grad mijenja na očigled. Ovdje prevladavaju djela s motivima tvornica, automobila, strojeva i svega što modernizacija donosi (Becić, Režek, Junek, Kopač, Šimunović, Mijić). U tim godinama između dva rata, posebno je za ovu temu zanimljiv grafički dizajn "koji je tada tek u povojima, stječe društvenu važnost i umjetničku autonomiju te lakše i brže reagira na pojave moderniteta". Na izložbi je primjerice plakat iz MUO-a za 31. Zagrebački zbor/Salon automobila grupe Atelier Tri iz 1939. koja je bila dosta aktivna u to vrijeme te jedan plakat Josipa Seissela iz 1924 "Pomozite studentima".
Treći i završni segment izložbe odnosi se na razdoblje nakon Drugog svjetskog rata kada se pokreće nova, druga industrijalizacija u okviru socijalističke Jugoslavije. "Umjetnici sada više ne prikazuju tehnologiju nego sami svojim radom i umjetničkim djelima participiraju u modernizaciji društva", objašnjava kustos, a kao primjere navodi radove Ivana Picelja (Površina I, 1966.-68.) i Vjenceslava Richtera ("Spatial Structure II", 1972.), umjetnika koji se nisu koristili motivima ili ikonografijama vezanim za tehnologiju i strojeve već su umjetničko djelo, kako se može zaključiti iz načina na koji su koncipirana, ali i tumačena od strane kritičara i povjesničara umjetnosti, približili strukturi stroja. S druge strane, ukazuje i na radove Đure Tiljka ("Tvornica u Rumunjskoj", "Pod mostom", "Na radilištu") nastale neposredno nakon rata, koji su "prošli ispod radara" u našoj povijesti umjetnosti, a iznimno su "zanimljivi i neobični". "Oni za razliku od umjetnika toga doba kao što su članovi EXAT-a, zaista prikazuju tvornice i strojeve kao što su to radili umjetnici 20-ih godina ali na jedan sasvim drugi način".
Kasnijih godina, nakon razdoblja konceptualne umjetnosti, ponovno se pojavljuje motiv strojeva, ali sada u sasvim drugom kontekstu. Prema riječima autora izložbe društveni kontekst u tim slikarskim prikazima, koji su vezani za postmodernu i novu sliku, više nije važan te umjetnici prikazuju strojeve kao strukture koje nemaju neku jasnu funkciju i svrhu (Dubravko Gljivan: "Beskraj mehanizma"; Robert Šimrak: "Nebeska konstrukcija 15").
