Najveća izložba ikad održana u Velikoj Britaniji na temu umjetnosti bivše SFRJ, "zemlje koja više ne postoji, ali umjetnost koju je proizvela nastavlja odjekivati", kako stoji u članku britanskog Guardiana, prikazuje različite umjetničke pojave i pravce od 60-ih do kraja 80-ih godina pod zajedničkim nazivom 'Spomenicima ne treba vjerovati'.
Umjetnost i film, tv-isječci pop glazbe, fotografije i zapisi performansa okupljeni ovom izložbom naizmjenično su nevini, bijesni, sarkastični, smiješni i kritični. Tu su i fotografije ranih radova danas svjetski slavne Marine Abramović, poput one koja prikazuje umjetnicu na performansu u Beogradu 1974. kako leži unutar goruće zvijezde petokrake. Tom prilikom onesvijestila se zbog nedostatka kisika i trebali su je spašavati kada joj je plamen došao do nogu.
Uvršten je i dugo godina zabranjen film Karpa Godine koji prikazuje pripadnike plesnog i pjesničkog kolektiva Pupilija Ferkeverk kako u duhu hipijevske ere uzimaju LSD.
Karpo Godina: Gratinirani mozak Pupilije Ferkeverk
Nasuprot njihovim motivima seksualne revolucije i slavlja golotinje, stoji Borghesia sa videom 'On' u kojem sado-mazo prizori sugeriraju viđenje seksualnosti kao pitanja kontrole i podčinjavanja.
Borghesia: On
No, Britance najviše intrigiraju izloženi darovi "doživotnog predsjedniku" Titu, nadrealni poput zubala pričvršćenog na ispolirano drveno podnožje (dar jugoslavenskog zubarskog udruženja), ili efemerni poput pepeljara. Tu je i stolna lampa u obliku srpa i čekića ili pak stalak u obliku partizana naslonjenog na stijenu. Kako primjećuje kritičar Guardiana Adrian Searle, Titova popularnost može se izmjeriti količinom smeća koje su mu na poklon neprestano slale tvornice i sindikati, udruženja i pojedinci, a mnogo toga čuva se sada u beogradskom Muzeju povijesti Jugoslavije.
NAJVEĆA IZLOŽBA UMJETNIKA EX YUGE U VELIKOJ BRITANIJI Odabrane su umjetnine, ali i coveri ploča, filmovi...
Od umjetnika, u prikazu su izdvojeni radovi Svena Stilinovića i Sanje Iveković iz 80-ih godina. "Komplikacije i kontradikcije jugoslavenske države, sa svojim relativnim slobodama i "utopijskim konzumerizmom", svojim nesvrstanim statusom između supersila Istoka i Zapada tijekom Hladnog rata, dokumentirane su ovdje kroz umjetnost koja je, koliko god često bila kritična spram statusa quo, imala svoju vrstu socijalističkog i revolucionarnog zanosa, kao produkt svog vremena", piše Searle.
Sanja Iveković: Osobni rezovi (1982)
Najjači umjetnički medij ove izložbe je film, smatra Guardianov kritičar koji pritom ističe "crni val" i filmske eksperimente Želimira Žilnika, kao i 'Plastičnog Isusa' Lazara Stojanovića. Ovaj 73-minutni film može se pogledati na izloženom monitoru, ali nažalost bez sjedalice što kvari doživljaj ove kombinacije prizora iz svakodnevnog života s različitim dokumentarnim snimkama, uključujući one iz kanona nacističke propagande (zbog čega je autor robijao tri godine a film je bio bunkeriran do 90-ih).
Lazar Stojanović: Plastični Isus (insert)
Izložena 'Edinburška izjava' Raše Todosijevića iz 1975. s propitivanjem tko doista zarađuje od umjetnosti (nizanjem svih dionika, od redara na izložbama do tv-spikera), i danas je aktualna, zakljućuje Guardanov kritičar.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....