U šetnji s Vaništom: Putovanje kroz apsurd i prazninu do srca Gorgone

ZAGREB - “Mislim na našu karlovačku čežnju za nemogućim. U toj smo čežnji izgorjeli, svatko na svoj način”, napisao je Stanko Lasić na razglednici koju je ovog kolovoza poslao iz Pariza na zagrebačku adresu Josipa Vanište . Vaništa izlaže pisma Lasića, Victora Vasarelyja , Lucija Fontane, Radoslava Putara, Bore Ćosića... kao ravnopravan dio svoje izložbe u Gliptoteci HAZU.

Povijesna distanca

Gorgona, umjetnička grupa čiji je Vaništa osnivač, danas je aktualna ne samo po opisu razdoblja apsurda i besmisla, s kojim se iz perspektive našeg doba lako poistovjetiti, nego i u umjetničkom kontekstu. Govore tome u prilog nedavni nastupi umjetnika Gorgone na najpoznatijem londonskom sajmu umjetnina Friezeu, u pariškom centru Pompidou na izložbi “Obećanja iz prošlosti”, u njujorškoj MoMA-i na izložbi “Eye on Europe”... I mladi se umjetnici zaklinju u Gorgonu i tek se danas s povijesne distance prepoznaje koliko je važna bila njezina uloga.

Ipak, Vaništi su trajno ostale u sjećanju prve reakcije na radove Gorgone. Na samom početku izložbe njegova je slika “Srebrna linija na bijeloj pozadini”: - Nadam se da će posjetitelji uspjeti doživjeti ovaj rad. Slika je nastala prije točno 50 godina. Možete zamisliti što su ljudi u doba kada je prvi put izložena mislili o njoj.

Užas ravnala

Prvi, minimalistički crteži, koji u postavu slijede sliku, nastali su nešto ranije: - Koristio sam, na užas Marina Tartaglie, za njih ravnalo. Osporavao mi je to, govorio mi je van ravnalo. Ne pokazuje se vaša vještina.

Josip Vaništa umjetnik je koji sebe daje do kraja, umjetnost i život kod njega su nerazdvojni. Nižu se crteži na izložbi koji pokazuju Golgotu, grob umjetnikove žene, prizor karlovačke mrtvačnice u kojemu leži tijelo njegove majke: - Soba je u Karlovcu bila grozno tamna. Ispitujem tko smo, kuda idemo, odakle smo.

Stajao sa strane

Dok je umjetnik dolazio u Gliptoteku, pažljivo je na jednu stolicu složio svoj kaput, i na njega odložio šešir. Podsjetilo me to na rad “U čast Manetu” koji je bio i na pozivnici za otvaranje Muzeja suvremene umjetnosti: - Stajao sam jedan dan sa strane i promatrao kustosicu kako posjetiteljima objašnjava ovaj rad. Nisam slušao što je govorila, gledao sam kako su privučeni ovim radom i fotografiraju se kraj njega.

Vaništa komentira i novija zbivanja. Na izložbi je tako i fotografija Trojanskog konja na Cvjetnom trgu, dan kad je postavljen, i dan kasnije kad je srušen: - Bilo mi je tako žao tih mladih ljudi. Osjetio sam potrebu da i to komentiram. Novi je rad i prizor Ilice, posveta Ljubi Babiću: - Stajao sam u mračno doba u Ilici i sjetio sam se njegovih zastava. Tako je nastao prizor.

Vaništa nas vodi kroz niz citata duhovnih srodnika, završava s Baudrilliarovim citatom o postmoderni: “Nemoguće je odrediti što se sada događa. Postoji praznina, a ja ju propitujem”.