Otkako sam njegov rad vidjela prije nekoliko godina na izložbi u Rijeci, oduševio me, čekala sam pravu priliku za razgovor s ovim sjajnim, samoukim umjetnikom, koji živi i djeluje u Parizu. Prilika se javila jer je nakladnik Actes Sud na francuskom izdao njegovu knjigu "Petar & Liza", a paralelno je otvorena izložba umjetnikovih radova u pariškoj Galeriji Martel.
Miroslav Sekulić Struja govori nam o reakcijama publike: "Reakcija publike je poprilično dobra. Među publikom nisu bili samo Francuzi nego i ljudi iz raznih drugih krajeva svijeta. Veseli me to što je skoro svatko pronašao dio sebe u nekim od mojih radova. Moja publika su uglavnom nešto starije generacije, ali da se tu naći i mladih ljudi, uvijek me zanima njihovo mišljenje jer često znaju povezivati stvari na nevjerojatan način. Volim kada me iznenade i nekim škakljivim pitanjima." Petra i Lizu, glavne protagoniste knjige, predstavlja ovako: "Likovi koji se pojavljuju u mojim pričama uglavnom su izmišljeni. Oni više pripadaju svijetu stripa, prostorima između jave i sna poput nekih dobrih duhova koji postupno nestaju kao i jedan cijeli svijet oko njih. Glavnog junaka nazvao sam Petar, vjerojatno zbog igre Crni Petar koju sam često igrao kao klinac. On je pjesnik, puno hoda, bez nekog jasnog cilja, razmišlja u određenim ritmovima, ima i neke posebne vještine, ali ne zna kako da ih upotrijebi u svoju korist. Liza je plesačica i njegova jedina svijetla točka u ovoj priči. Ona unosi boje u njegov svijet koji se bazira na događajima iz 80-ih." Bilo u unutrašnjim prostorima ili vani, u pravilu su kadrovi napučeni ljudima. Za Jutarnji Sekulić objašnjava gdje pronalazi inspiraciju za sve te protagoniste:
"Uglavnom se pojave bez moje kontrole. Uđu u kadar i često započnu neki dijalog, ponekad pričaju i sami sa sobom. Tijekom života boravio sam u puno manjih i većih gradova, kao dijete jedno sam vrijeme živio i u Njemačkoj, a provodio sam dosta vremena i na selu. Puno je to raznih ljudi, galerija čudnovatih likova koje sam sretao tijekom života. I ovih dana svako malo naletim na nekog kako mrmlja nešto sebi u bradu. Sve se to na neki način odražava na moj rad."
Prigodom pariške izložbe slikao je uživo pred publikom, u javnom nastupu, reći će ovaj umjetnik, uvijek kod njega postoji doza treme: "Na sreću iza sebe imam dosta iskustva slikanja pred publikom. Još dok sam živio u Zagrebu, znao sam slikati po zidovima pred velikim brojem ljudi. Često po zidovima u kafićima, raznim klubovima, radio sam i murale po školama, edukativne izložbe za djecu itd."
Živi u Parizu, trenutačno je na rezidenciji na jugozapadu Francuske, kamo je odlučio otići nakon prvog lockdowna, ali je zbog posla i dalje vezan za Pariz. "U Parizu vrijeme leti, to je brz, dinamičan i, prije svega, inspirativan grad. Godine 2016. napravio sam i cijelu izložbu pod nazivom 'Pariz', slikao sam prave lokacije grada ispremiješane s mojim imaginarnim svijetom. Mnogi među publikom su tek tada shvatili da prostori u mojim stripovima ne postoje kao takvi."
U Francuskoj ga cijene. Bio je i lektirni autor u regiji PACA (Provence-Alpes-Côte d'Azur) školske godine 2014./2015. povodom nominacije za regionalnu literarnu nagradu koju dodjeljuju srednjoškolci. Kako govori: "Tada sam imao priliku susresti puno učenika koji su vrlo studiozno pristupili mom radu, što je bilo jako lijepo iskustvo. Imao sam tada i jedan neobičan i zanimljiv književni susret s nekolicinom zatvorenika u zatvoru blizu Marseillea jer su i oni bili službeno u sklopu obrazovnog sustava. Koliko znam, i danas se u nekim školama čitaju moji stripovi."
Za njega se sve promijenilo nakon što je proglašen mladom nadom na festivalu stripa u Angoulemeu, a riječ je o najvažnijem festivalu stripa na svijetu, a potom i objavljivanjem nagrađenog stripa "Zapleteni u dimu" na međunarodnom tržištu. "Sve se uistinu brzo promijenilo, uslijedile su i neke druge nagrade, nominacije i poslovi. Što me, naravno, motiviralo da nastavim svojim putem. Mislim da je Ionesco jednom prilikom dobro izjavio: 'Moja zemlja mi je dala korijene, a Francuska mi je dala krila.' Otprilike je takvo i moje iskustvo."
Često se u njegovim stripovima zna naći i njegov rodni grad Rijeka.
"U Rijeci sam živio samo do svoje šeste godine. Iz tog perioda ostala su mi neka sjećanja, blage slike, mirisi primorja i visoki dimnjaci. Za mene je to bilo kao u filmovima Fellinija, Scole ili Živojina Pavlovića."
Iz mladih mu je dana ostao nadimak Struja: "Bio sam hiperaktivan klinac, više sam boravio na drveću nego na zemlji, stalno sam bio pun ožiljaka, masnica, ogrebotina… Koliko se sjećam, nadimak mi je dodijelio profesor iz tjelesnog, visok i mršav brkati tip koji je poprilično sličio na Teslu."
U stripu "Zapleteni u dimu" ima i autobiografskih elemenata. No kako govori naš sugovornik: "Često unosim osobno iskustvo u svoja djela, ali sve je to isprepleteno s dosta fikcije i snova. Meni su određene atmosfere, snovi i osobna poezija daleko važniji tijekom procesa od prikazivanja nekih 'istina'. Umjetnost ponekad služi i tome da zakrpamo neke popucale dijelove unutar sebe." Od malih se nogu bavi umjetnošću: "Sve što znam o crtanju naučio sam zahvaljujući nekim stripovima. O slikarstvu sam učio direktno iz života, uglavnom promatranjem. Slikanje, crtanje i pisanje, to je nešto čemu sam se uvijek vraćao, premda sam veći dio djetinjstva proveo u raznim sportovima. Tada nisam nikada sanjao o tome da postanem slikar, više me je zanimalo nešto poput glume, ustvari najviše me privlačila ideja da postanem kaskader. Mislim da je to sve zbog Jackieja Chana." A ovo je, po njegovu mišljenju, definicija samoukog umjetnika: "Samouki umjetnik vjerojatno je svatko tko dubinski promišlja o sebi i svijetu oko sebe, a zatim sve te utiske izvana u kombinaciji s osobnim iskustvom, intuicijom itd. pokušava izraziti kroz neku njemu blisku umjetničku formu. Jedino je važno za bilo kojeg umjetnika, bio on autodidakt ili akademski obrazovan, da ono što izražava kroz svoju umjetnost proizlazi iz njegove osobne iskrene potrebe. Sve ostalo je manje bitno."
Nekako se čini, dok se promatraju njegova djela, da je na njega poprilično utjecala povijest hrvatskog slikarstva, Marijan Detoni ili grupa Zemlja: "Teško je ne biti pod utjecajem tako velikih imena. Grupa Zemlja svakako je dijelom utjecala na mene, ali i stotine drugih slikara i pokreta iz raznih dijelova svijeta. Bio bi to predugačak popis. Na mene su utjecali i razni pisci, kao dijete volio sam Swifta, braću Grimm, Michael Endea i razne druge. Filmove i glazbu također konzumiram konstantno. Od utjecaja je teško pobjeći, međutim, kad radim na nekom svom projektu, trudim se ne referirati ni na koga. U svoje procese krećem uvijek od nule, iz praznine. Naravno, dogode se ti neki trenuci stvaralačke krize, tada se u tišini obratim u sebi nekom Van Goghu, Lautrecu, majstorima hlebinske škole, Masereelu, ali često i Beckettu, Čehovu, Tarkovskom ili pak Chetu Bakeru. Postoje ti neki veliki duhovi koji me znaju utješiti."
Njegov rad u stripu, često se znalo isticati, zapravo proizlazi iz slikarstva...
"Ja polazim uvijek od slike, pisanje dolazi poslije kao ekstenzija slikarskog procesa. Kada sakupim dovoljno vizualnog i pisanog materijala, slijedi faza čišćenja. Ta faza, u mom slučaju, obično potraje malo dulje. Zatim sve to nastojim strukturirati u neku koherentnu cjelinu. Ja sam jedan od onih koji vole imati otprilike neki uvod, sredinu i kraj. Nakon nekoliko verzija brzinski nacrtanih storyboarda krećem u izradu finalnih tabli. Tijekom rada na finalnim tablama puno toga se mijenja u odnosu na zadnju verziju storyboarda. Za mene je rad na stripu poput avanture, i u likovnom i u literarnom dijelu, najveći izazov je naći balans između jednog i drugog. Moji procesi su meni samome poprilično nepredvidljivi i podložni su raznim promjenama sve do samog kraja."
Počeli smo razgovarati neposredno prije rata u Ukrajini. Kako je izbio rat, tako je ovaj umjetnik, koji reagira na zbivanja oko sebe, stavio na društvene mreže nekoliko crteža koji svjedoče o ljudskoj patnji.