U povijesnom centru Milana otvorena je izložba slikarice Katarine Ivanišin Kardum, pod zajedničkim nazivom Naturales Quaestiones. Projekt Naturales quaestiones posveta je suvremenom krajoliku. Podijeljen je između dviju milanskih institucija: izložbe u Zakladi Stelline i izložbe u Prirodoslovnom muzeju. Izložbe ostaju otvorene do 23. srpnja 2023. Kustosice izložbe: Alessandra Klimciuk, Zaklada Stelline, Milano i Snježana Pintarić, MSU, Zagreb.
Kako navode: Katarina Ivanišin Kardum je umjetnica koja se kontinuirano bavi prirodom kroz tematski i medijski različite cikluse i koja zauzima istaknuto mjesto na suvremenoj hrvatskoj slikarskoj sceni. Projektom Naturales Quaestiones Katarina Ivanišin se predstavlja talijanskoj i međunarodnoj publici u dva istaknuta izložbena prostora u povijesnom centru Milana - u Zakladi Stelline izložen je njezin ciklus slika Isto nebo, prezentiran prvi put u Muzeju suvremene umjetnosti u svibnju prošle godine, dok su u Prirodoslovnom muzeju, jednom od najposjećenijih milanskih muzeja, izloženi radovi iz serije Ptice, poticaj za koje je bio višegodišnji rad ove umjetnice u Prirodoslovnom muzeju u Dubrovniku. "Pet crteža većeg formata međusobno su u interakciji s muzejskim postavom poput prirodoslovne bilježnice".
Prirodoslovni muzej u Milanu od nedavno inicira suradnje sa suvremenim umjetnicima pa je tako prije Katarine Ivanišin u tom istom prostoru izlagao jedan od najpriznatijih talijanskih umjetnika i teoretičara umjetnosti, Michelangelo Pistoletto.
U ciklusima Isto nebo i Ptice Katarina Ivanišin na umjetnički vrlo uvjerljiv i vizualno upečatljiv način tematizira pejzaž i mrtvu prirodu, žanrove koje je postmoderno doba dekonstruiralo, a kojima se suvremeni umjetnici vraćaju danas s posve drugačijih pozicija – s pozicija zaštite okoliša, društvenih i kulturoloških istraživanja, osobnih ili kolektivnih priča i trauma. Katarina je duboko svjesna da je romantični san o lijepim, idiličnim pejzažima i mrtvim prirodama konstrukt nekih prošlih vremena. Njezine stjenovite planine, ti simboli stabilnosti i neuništivosti, istovremeno su i nesigurno i prijeteće mjesto na koje se sklanjamo od previše zbilje i kojem se utičemo u potrazi za jedinom i pravom, netaknutom i stvarnom, autentičnom slikom, odolijevajući "tom neminovnom procesu ujednačavanja i brisanja lokalnih i osobnih identiteta". I njezine mrtve prirode, crteži velikog formata u kojima je preradila stare fotografije prepariranih ptica u muzejskim vitrinama dubrovačkog muzeja, nisu ni sasvim realistične ni prepoznatljive, na granici su između fotografske preciznosti i impresionističke neuhvatljivosti, a nose u sebi utopijsku i kanonsku dimenziju – one su reprezentanti žive i nežive prirode te njihove realne i metafizičke dimenzije.
,