Klasja Habjan nije umjetnica od velikih formata bilo da se radi o njezinim likovnim radovima ili pričama. Možda jednog dana, kad se smiri, i kad bude imala više vremena nego sada... Razgovaramo dok razgledavamo mape njezinih radova u šarmantno uređenom radnom i životnom prostoru u središtu grada, nadomak Botaničkog vrta. Po radnoj sobi mota se zaigrana, čupava kujica Šuma dok ona crta za stolom iznad kojeg visi Vaništin "Kafka". Osim te grafike, na zidovima su uglavnom njezini vlastiti radovi, minimalistički "Ptić" i jedan akt na ružičastoj pozadini izvedeni u nekoliko poteza, što joj je zaštitni znak, a u kutu su na jednom ormariću posloženi jedan na drugom, jednako uramljeni, Klasjini novi kolaži nastali kombiniranom tehnikom crtanja i lijepljenja.
Motivi su ljudi, životinje, siluete, priroda... po kojima je, uostalom, i prepoznatljiva. Nema neki unaprijed zadani koncept prilikom rada, češće u samom procesu nađe neki zajednički nazivnik. Možda sve te motive tijekom procesa, na koncu, poveže u priču. U svakom slučaju, zasad nema konkretnih planova za novu izložbu na kojoj bi ih predstavila, ali voljela bi izlagati izvan Zagreba, otići nekamo ili da joj izložba bude povod da ode.
Svoju je biografiju Klasja Habjan, koja slovi za jednu od najzanimljivijih mladih autorica što su se pojavile posljednjih godina na umjetničkoj sceni, svela na nekoliko rečenica u kojima je sažela svoj umjetnički kredo: bavi se ilustracijom, grafičkim dizajnom i pisanjem. Sklonost ilustriranju vlastitih priča (ili obrnuto, pisanju prema grafičkim predlošcima) obilježava njezine samostalne izložbe. Dosad je napisala i ilustrirala strip "Duh Bauhausa" (MSU, 2020.) s kojim je, odlukom Hrvatske sekcije IBBY-ja, sudjelovala na međunarodnom Bijenalu ilustracije u Bratislavi 2023. godine. Ilustrirala je slikovnice "Piccola con piccolo" autora Brune Mezića (Mala zvona, 2021.), "Čudovišta" (Mala zvona, 2024.) te "Tminice" autora Igora Rajkija (Mala zvona, 2023.), koje su osvojile prvu nagradu "Ovca u kutiji" po izboru stručnog žirija te je slikovnica uvrštena među najljepše oblikovane hrvatske knjige objavljene 2023.
Prvu je samostalnu izložbu "Crtice" imala u Galeriji Šira 2019. godine. Na njoj se predstavila grafikama nastalim na temelju crteža prema svojim pričama. Prvo je pisala priče te su iz njih nastale grafike. Priče su kratke, pa su i grafike sitne, malo na tragu Vanište, koncentrirala se na detalje. Objavljena joj je potom i knjiga, koja je prevedena na engleski. Uslijedile su izložbe "Napokon netko!" u Galeriji Rigo u Novigradu 2020. i "Otapanje" u Galeriji Kranjčar 2022.
Na njezinu radnom stolu jedan je crtež s motivom crvenih cvjetova koji podsjećaju na makove. To je neka njezina ideja za tekstil, print za maramu od svile ili možda kutiju. Tu je i "hrpa bilježnica" koje popunjava svojim crtežima. Malo se igra, ima ozbiljnih i manje ozbiljnih, nema pravila. Motiv ptice često se javlja u njezinu radu, kao da konstantno traži neko proljeće. Pa iako su joj manje forme draže, i one ponekad iziskuju puno vremena, na neke je crteže potrošila sate i sate brižljivo iscrtavajući detalje. I kolaži koje izrezuje znaju biti mukotrpni i dugotrajni. Ponekad jedan zna raditi tjednima. Sve svoje radove slaže u mape kojih ima već poprilično. Svaki dan crta, ponekad iz potrebe, a ponekad se radi o zadatku pa spoji ugodno s korisnim.
Završila je, inače, studij dizajna iako je neko vrijeme dvojila, razmišljala je da upiše slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti, čak je odlazila ne pripreme za prijemni. Presudio je ipak dizajn. Slikarstva se nije odrekla, uspijeva se izraziti i u tom mediju, doduše više kroz crtež, u radovima koje stvara usporedno s dizajnerskim poslom. Odlučila se za dizajn jer je zaključila da se kroz njega može baviti primijenjenom umjetnošću i može financijski biti samostalnija. Uostalom, mnogi koji završe Akademiju na kraju se bave dizajnom da bi mogli preživjeti. Njezina je logika bila da može sve svoje afinitete kroz dizajn nekako spojiti. Dizajn joj daje stalni prihod, ima stalne klijente, i financijsku sigurnost, tako da joj je sve drugo što radi zadovoljstvo. Sretna je da ne mora ovisiti o narudžbama, u dizajnerskom radu mora ponekad raditi i kompromise, tako da je ovo drugo za nju i neki prostor slobode.
Mnogima se sviđa specifičan stil kojim crta, u relativno kratkom roku Klasja je postala poznato ime na sceni. "Puno sam crtala slobodnom rukom i tušem, i to za sebe, čini mi se da tu jednostavnost ljudi primjećuju kao svojevrstan potpis, ali i dalje se tražim. Jedno vrijeme eksperimentirala sam s tehnikom monotipije i otiskivanja valjka, zatim kolažima i digitalnom ilustracijom. Ne znam što slijedi i dobro da ne znam, da me iznenadi."
Pri izboru životne profesije i onoga čime se bavi na nju je, priča, svakako utjecala i obitelj. "Sigurno je odrastanje u umjetničkoj obitelji bilo ključno i za formiranje mene kao osobe i kao umjetnice. Moj tata Stanislav pisac je i multimedijalni umjetnik. Kad sam bila mala, činilo mi se da je dizajn njemu igra, što mi se čini i danas, a kroz njegov rad i sama sam se zaljubila u odnos slike i teksta. Mama Anamarija je urednica dokumentarnih serijala o umjetnicima, a s njom i didom sam zapravo najviše crtala. Dida Mate Ganza je pjesnik i voli, kao i ja, crtati ptice. Brat Jakov je industrijski dizajner i može napraviti, rekla bih, sve."
Kad je riječ o utjecajima, u formiranju su joj bili važni i Danijel Žeželj, Davor Mindoljević i Boris Cvjetanović. Iza sebe ima i jedan televizijski projekt, sa Zitom Nakić i Andreom Šumberac, s kojima vodi studio specijaliziran za grafički dizajn, osmislila je vizualni identitet – logotip, špicu, plakat – za hvaljeni dokumentarni serijal "Moderna vremena", koji je nedavno prikazan na HRT-u. "Bilo je izazovno raditi dizajn za dizajn", kaže o tom projektu, "koji spaja opipljivo (dizajn u prostoru i za prostor) te neopipljivo (zvuk, pokret i filozofiju vremena), a to smo, na zaigran način, pokušale približiti kroz grafički dizajn."
Kad je riječ o dizajnerskom radu, izdvaja identitet za Tattoorroom. "Čini mi se da pogađa njihovu elegantno-misterioznu estetiku. Veseli me da ćemo uskoro objaviti identitet i ambalaže jedne domaće kozmetike, gdje ilustracije kao ključni elementi prenose priču o osnivačima i sastojcima. Tu je i vizualni identitet hotela San Canzian, jedan od njihovih prvih zajedničkih projekata. U međuvremenu je narastao, a u procesu je i redizajn web-stranice."
Trenutno surađuje s Hrvatskim školskim muzejom na projektu "Od vlastite učionice do vlastite sobe", koji tematizira povijest borbe za prava i školovanje žena, a osmislila ga je Tihana Bertek, urednica portala Vox Feminae. "U drugoj polovici 19. stoljeća 86 posto žena u Hrvatskoj bilo je nepismeno, zbog niza društvenih i ekonomskih okolnosti, kao i nedostatka ženskih srednjih škola. Neke od protagonistkinja početka gimnazijskog obrazovanja u Zagrebu učiteljice su: Marija Jambrišak, Ivana Hirschmann i Natalija Wickerhauser, sve vezane uz Ženski licej, prvu državnu žensku srednju školu na području Austro-Ugarske. Svaka je od njih na svoj način doprinijela razvoju ravnopravnosti i širenju znanja, a njihovi su životi, prema zapisima, kao i njihove osobnosti, bili zanimljivi i vrijedni istraživanja i prisjećanja – ili, u našem slučaju, ilustriranja. Agata Lučić ilustrirala je Nataliju, Anamarija Kvas Mariju, a ja Ivanu, prvu učiteljicu gimnastike; no detalje i načine na koje smo u grafike i stripove pretočile njihove misli i djela moći ćete vidjeti na zajedničkoj izložbi u Hrvatskom školskom muzeju sredinom travnja, kao i u knjizi koja će objediniti tekstove i ilustracije. Tekstove potpisuju Tihana Bertek, Paula Ćaćić i Lana Perišić, dizajn Barbara Bjeliš, a projekt oživljenog secesijskog tipografskog pisma Borjan Pavlek."
Od budućih projekata, osim knjige za Hrvatski školski muzej, iz tiska joj uskoro izlazi "Atlas za slijepe putnike" u izdanju Mozaika knjiga, u kojem također potpisuje ilustracije, što je ujedno njezin treći naslov za tog izdavača. "Andrija Škare urednik je nove biblioteke Bura, posvećene domaćim autorima, a njemu me preporučio zajednički prijatelj Sven Popović. Za Svenov sam roman ‘Mali i Levijatan‘, prvi roman s kojim je Bura krenula, oblikovala naslovnicu i unutarnje ilustracije. Uslijedile su druge dvije naslovnice, ‘Samo da sve dobro prođe‘ Aleksandre Filipović i ‘Atlas za slijepe putnike‘ Mladena Blaževića. Vjerujem da će razni ilustratori i dizajneri oblikovati naslovnice za Buru, no svakako sam sretna i ponosna što sam oblikovala prve tri. Volim zadatke koji uključuju čitanje, otkrivanje, tumačenje i prenošenje tuđih svjetova u medij slike. U praksi, prvo bi mi Andrija poslao rukopis, zatim bih mu se javila s komentarima i idejama, te bismo zajedno pronašli zanimljive motive, no dao mi je slobodne ruke i obično bih mu poslala dvije ili tri varijante naslovnice, no uvijek bismo se složili oko favorita."
Ovih dana sprema se otići na poznati Sajam dječjih knjiga u Bologni. "Prošla sam prvi, ali ne i drugi krug izbora za izlaganje na sajmu, tako da sudjelujem kao posjetiteljica koja će rado pokazati portfolio stranim izdavačima. Prije svega, tri slikovnice u izdanju Malih zvona (‘Čudovišta‘, ‘Tminice‘ i ‘Piccola con picollo‘), ali mislim da su jednako važni vlastiti projekti, slobodni crteži, kao i koncepti još nenapisanih ili nenacrtanih priča."
O svom spisateljskom radu pak kaže da se njime ne bavi dovoljno redovito i posvećeno da bi se mogla nazvati spisateljicom, ali voli pisati, bilježiti slike i utiske, dokumentirati misli, na taj ih se način osloboditi. Trenutno ilustrira poeziju Marine Milanović, ilustratorice iz Novog Sada, a ona njezinu. "Zbirku bismo trebale završiti do lipnja kada ćemo u galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva otvoriti zajedničku izložbu – i upoznati se. A već imam osjećaj da se znamo." Priče je počela pisati još u djetinjstvu, voljela je sastavke u školi, ali nikad nije išla dulje, priznaje, od kratke priče, u ladici zasad nema roman koji čeka objavu.
Na pitanje može li se u Hrvatskoj pristojno živjeti od posla kojim se bavi kaže da joj se čini da može, da postoji optimizam na tom polju. "Sve je više međudisciplinarnih suradnji, otvaraju se novi prostori, a ljudi, čini mi se, sve više podržavaju mlade umjetnike." Ona surađuje s Kolekcionartom, novom prodajnom galerijom u Zvonimirovoj, i to je, kaže, veseli. "Dečki rade posvećeno i marljivo, ali se i družimo, crtamo uživo i pijemo kave. Mislim da je važno da u gradu postoje takva mjesta." Na dizajnerskoj sceni u Hrvatskoj, kaže, danas ima dosta posla, možda čak i previše, a kolege dizajnere ne doživljava kao konkurenciju. "Možda to zvuči ružičasto, ali mala smo scena i prirodno je da si međusobno prosljeđujemo poslove i da surađujemo. Na primjer, za vizualni identitet projekta ‘Od vlastite učionice do vlastite sobe‘ Tihani Bertek preporučila sam Barbaru Bjeliš (Studio Kanu), a Borjan Pavlek s kojim dijelim radni prostor, nakon što je vidio naslovnicu knjige koja mi je koristila za ilustracije, predložio je digitalizaciju i oživljavanje te više od sto godina stare tipografije. Tako da je sve na dobar način povezano."
Kako uspijeva naći vremena za sve te projekte? Kako izgleda njezin radni dan? "Dobrom organizacijom i radnom disciplinom, ali mislim da moram usporiti; uplaše me dani u kojima se nemam čega sjećati, koji prođu u radu i jurnjavi. Znam da je klišej, ali htjela bih više dana u kojima zapamtim boju neba."