PIŠE PATRICIA KIŠ

TRIJENALE KIPARSTVA Previše radova različitih poetika, a nije se vodilo računa o kvaliteti

 Marko Todorov / CROPIX
 

Kada negdje u samom uvodu teksta u popratnom katalogu Trijenala kiparstva pročitate rečenicu da je “medij jednostavno prestao biti spoznajno relevantna, heuristička kategorija te da se umjetnost legitimira diskursima koji se zasnivaju na drugom kategorijalnom aparatu...”, a koju potpisuje Ivana Mance, postaje jasno koliko su predgovori izložbama postali naporno samodostatni i više se niti ne trude komunicirati s posjetiteljima izložbe. Uvijek se u ovakvim prilikama treba prisjetiti Östlundova filma “Kvadrat” koji slikovito opisuje navedeni problem. Tekst se, inače, zove “Topologija nespecifičnog pojavljivanja” te propituje definiranje medija kiparstva danas.

Možda se djelomice “opravdanje” za takav općenit tekst može pronaći u činjenici da je radova na ovogodišnjem Trijenalu, otvorenom u Gliptoteci HAZU, naprosto previše, obuhvaćeni su svi prostori koje ova institucija ima na raspolaganju, pa čak i oni inače zatvoreni, te dvorište. Vrlo su različite poetike, od Kuzme Kovačića do Denisa Kraškovića, no različite poetike ne bi trebale biti problem, već je problem da je riječ o posve različitim kategorijama umjetnika u pogledu kvalitete.

Marko Todorov / CROPIX

Kada govorimo o prostorima koji su inače zatvoreni, aktualno pitanje u jednom takvom prostoru postavlja umjetnica Tanja Vujasinović: ona tu izlaže golemu skulpturu nosoroga, koja je nastala za neku raniju izložbu, i naprosto nema pojma gdje da takvu skulpturu inače drži pa ju smješta neko vrijeme na Trijenale kao u skladište ukazujući direktno na nedostatak sustavnog otkupa i tržišta umjetnina i pitanja koje si postavljaju umjetnici nakon izložbi, gdje spremiti takva djela. U vanjskom je prostoru, u dvorištu, tradicionalno dojmljiva Ida Blažičko sa svojim ambijentalnim skulpturama.

U blizini je, također u dvorištu, instalacija Dijane Trtanj koja se sastoji od 555 komada neglazirane keramike posložene na hrpu: takvo što već smo imali prilike vidjeti. Iz prizemnog prostora istaknimo rad Maka Melchera, koji svoje skulpture oblikuje na samom licu mjesta, od nepredvidljive gline. Melcher je, inače, umjetnik rođen osamdesetih, pripadnik generacije koja je promijenila pogled na kiparstvo, no njegov se rad bazira na klasičnijem pristupu mediju. Neki drugi autori temelje svoj rad više na nadrealnom pristupu kao što je Igor Ruf i njegov “Frizerski salon za brdo”, ili pak praktičnom i duhovitom: vrlo je upečatljiva “Instalacija za zimu” Predraga Pavića, umanjena peć na drva s dimnjakom. Petar Popijač je uvijek izvrstan, u novom radu, koristeći posebnu smjesu za modeliranje pod vodom, roni i oblikuje svoja djela u stanju “neutralne plovnosti”, odnosno bez gravitacije.

Marko Todorov / CROPIX

Istaknimo Roberta Jozića, sa skulpturom krda gnuova u obrani, skulpture Jelene Azinović i instalaciju Ane Muščet koja se bazira na Krležinim “Zastavama”. Doduše, većinu smo tih radova već imali prilike vidjeti na samostalnim izložbama, malo je novih djela.

Od mladih imena, koja prvi put gledam, istaknula bih skulpturu Karla Risa, “Doba iščekivanja”: plastična klupa, kakve obično budu u čekaonicama, i dvije tehnički vješto oblikovane skulpture u tehnici poliestera. Duhovit je rad Tihomira Matijevića “Kad je spomenik bio mali”, a referira se na kip kralja Tomislava uz Glavni kolodvor, u ovom je slučaju Tomislav dječak na konjiću. Istaknimo i rad Petra Barišića, “Ivanove suze”, koji nastaje u dijalogu sa skulpturom Ivana Meštrovića.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 01:25