TORPEDO Griješim li ako mi se čini da Jordi Bernet crta najjebozovnije dame u povijesti stripa?

Frajer u bijelom odijelu, s crnom svilenom košuljom i kravatom, u šimi cipelama oštrih vrhova, nepodesnih za trku po gradskim ulicama. Visok i mršav, s brazgotinom na licu i grimasom koja se rijetko rastvara i mijenja, u kojoj se prepoznaju potisnut gnjev, hladnoća i superiornost čovjeka koji nije ucijenjen ranjivošću tijela, bolom i strahom. Koliko god bio ružan, i koliko god bio lijep i privlačan u svojoj ružnoći, Luca Torelli je, zapravo, beztjelesan.

Što ga je takvim učinilo? Tužno sicilijansko djetinjstvo, to što je odrana bio odbačen i što mu je lokalni capo ubio oca i majku, ili se rodio takav, neosjetljiv na bol i ispunjen prezirom prema svakome koga nešto zaboli? Nije ga briga za zakone, pisane i nepisane, oslobođen je svakoga ljudskog i moralnog obzira, ali on nipošto nije jedan od onih stripovskih negativaca, utjelovljenja čistoga zla, kakvih je otpočetka bilo u gotovo svakom američkom stripu - ili europskom po američkim motivima - koji je tematizirao kriminal. Takvi su protiv sebe vazda imali nekoga sposobnog policijskog inspektora, tajnog agenta u civilu, običnog građanina ili superjunaka, dok Luca Torelli, zvani Torpedo, protiv sebe ima nesposobne i korumpirane njujorške policajce. Ili što je još važnije: protiv sebe ima redom neupečatljive epizodiste. On je, naime, glavni lik ove priče. Prema njegovim mjerilima i pogledu na svijet oblikovana je stvarnost.

Nije Torpedo prvi antijunak u povijesti stripa. Ali je, možda, najupečatljiviji. Takvim ga čine njegov karakter, ambijent u kojem se kreće, ali - možda i više od scenarija koji piše Enrique Sanchez Abuli - takvim ga je učinio njegov crtač Jordi Bernet. Istina, nije ga on stvorio, učinio je to američki autor Alex Toth, koji je Torpeda i imenom krstio, ali je ubrzo odustao. Iz Tothove perspektive je, naime, bilo nepodnošljivo toliko zlo Luce Torellija, kao i činjenica da tom zlu nema protuteže u priči. Njegov svijet ipak je svijet istine i pravde koja vlada mitologijom američke popularne fikcije.

Luca Torelli ima svog pomoćnika i pratioca Rascala, ali od njega nema velike koristi. Rascal je priglupi gangster - ali njegova glupost nipošto nije karikaturalna - tipični kriminalac iz američkih gangsterskih narativa, koji je, za razliku od Torpeda, itekako ranjiv, osjetljiv i prizemljen. U dramaturgiji priče Rascal služi da pojača Torpedove karakteristike. On je ono zrcalo u kojemu se ogleda i prikazuje narav glavnog junaka.

Svud okolo živopisna je galerija probisvijeta, lopova, ubojica i psihopata. I žena, koje su nevjerojatno seksepilne - griješim li ako mi se čini da Jordi Bernet crta najjebozovnije dame u povijesti stripa, bez emocionalnog ili intelektualnog sadržaja. Luca Torelli je, naravno, muški šovinistički gad. A što bi drugo bio ako je već gad? Kod žena ga zanima samo jedno. A one, nesretnice, koliko god posrnule, koliko god amoralne, koliko god kriminalke, negdje u dubini srca očekuju da završe u nekoj romantičnoj priči i da u zadnjoj epizodi sa svojim preobraženim junakom odjezde u beskraj. Beskraj je u stripu metafora za sreću. Ali nema sreće u svijetu Luce Torellija.

Kraj je dvadesetih, vrijeme velike ekonomske krize i prohibicije, ilegalnih destilerija i viskija koji se krijumčari u daščanim sanducima i onda ispija u podrumskim klubovima. Ulice su mračne i puste, promakne poneki nevjerojatno lijep, zaobljen automobil, po svijetu se razlijeva crna tinta i olovo. Sve miriše na stare tiskarske strojeve.