Koji su sve plakati, leci i ostali vizualni materijali za nezavisnu glazbenu scenu nastali u posljednjih sedam godina, i kako je taj vizualan aspekt pridonio njezinoj vidljivosti tema je izložbe “Tko radi scenu? - Dizajn za nezavisnu glazbu u Hrvatskoj 2011. - 2018” čiji su autori Bojan Krištofić i Sven Sorić, a otvara se u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva u utorak.
Kako definirate nezavisnu glazbenu scenu u Hrvatskoj?
Sven: Kao sve one glazbenike, bendove, organizatore koncerata i klubove koji izmiču interesu mainstream medija i publike te se svojim djelovanjem obraćaju određenim skupinama ljubitelja glazbe. Te skupine fanova koji čine publiku nezavisne scene nisu strogo određene, već se interesi i žanrovski afiniteti preklapaju.
Bojan: Scenu u velikoj mjeri čini nezavisnom činjenica da, neovisno o državnim i lokalnim financijskim i infrastrukturnim potporama pojedinim prostorima i organizacijama, većina njenih sudionika sve radi sama: snimaju nosače zvuka, organiziraju koncerte i turneje, izgrađuju klupske prostore (doslovno i preneseno), vode male glazbene etikete, dizajniraju plakate, omote i druge predmete koji idu rame uz rame s glazbom, osmišljavaju i provode festivale, itd. Svuda u Hrvatskoj taj princip je jednak, od Zagreba do Sućurja na Hvaru, a dakako i u cijeloj regiji, koja je u kontekstu nezavisne glazbene scene i više nego dobro povezana od Vardara do Triglava. Premda je epitet nezavisna točniji, osobno čak radije govorim alternativna scena jer ona to suštinski jest: alternativa prevladavajućem, duboko destruktivnom načinu života na ovim prostorima.
Koliko je ta scena vidljiva u široj javnosti?
Sven: Scena je u široj javnosti vidljiva koliko su vidljivi i “uspjesi” njezinih pojedinih aktera koji se tu i tamo pojave u vodećim medijima, bilo kroz radijski eter, recenzije, reportaže… Rekao bih da je nezavisna scena stalno prisutna u javnom medijskom i fizičkom prostoru, samo se na nju treba osvrnuti.
Bojan: Mada se slažem sa Svenom u smislu da nezavisna scena postaje vidljiva ako se netko za nju zanima i samostalno je potraži, nesporno je kako šira javnost uglavnom ne zna da bendovi poput ###, Seine, Eke Bube i drugih uopće postoje, a riječ je o glazbenicima među kojima su neki svirali ne samo posvuda u regiji, nego su već više puta koncertno prodefilirali Europom, a u pripremi su i prekooceanske turneje. Iako će sa zvučno i/ili lirski ekstremnijom i zahtjevnijom pop-glazbom vjerojatno uvijek biti tako, jer se ona po naravi stvari obraća užim krugovima slušatelja raštrkanih po čitavom planetu, meni je tolika diskrepancija između njene kvalitete i šireg prepoznavanja, pa i prihvaćenosti, zapravo zapanjujuća. Izuzeci ipak postoje, npr. nove ploče Žena (Sunčani ljudi) i Moskau (Violence & Sorrow) krajem prošle godine pojavile su se u izboru najboljih domaćih albuma 2017. upravo ovdje, u Jutarnjem listu, no to su još uvijek “rijetki petci”.
Što to što scena nije vidljiva govori o našem društvu?
Sven: Većina sudionika nezavisne glazbene scene nema veliku potrebu za vidljivošću među općom publikom, ne samo zato što se time nameću problemi suradnje s diskografskim kućama, čiji su ugovori mahom nepovoljni po izvođače, interpretacije u medijima itd., već i jer pojedini izvođači nemaju potrebu komunicirati s prosječnim slušateljima. Mnogo je važnije povezivanje s istomišljenicima iz drugih sredina.
Bojan: Jedan od konkretnih razloga zašto scena još nije dovoljno vidljiva (ili čujna) u široj javnosti je taj što se njena glazba u radijskom eteru ne vrti gotovo nigdje osim na zagrebačkom Radiju Student i splitskom KLFM-u, koji su joj u tom okruženju najveći podržavatelji, zapravo njezin integralni dio kao i svaki drugi. Hrvatski i regionalni medijski prostor posložen je tako da pristup široj vidljivosti imaju pojedinci ili grupe s većim početnim kapitalom ili jačim socijalnim zaleđem, što nema maltene nitko na nezavisnoj sceni. Kako diskografski ugovori za izvođače jesu nepovoljni i stoga svoju glazbu snimaju i objavljuju sami, vrata mainstream radijskih postaja za njih su zatvorena. Budući da se scena grana i sve više širi prema sasvim drugačijim principima, možda tako treba i biti, ali za posljedicu ima da je samo od glazbe iznimno zahtjevno živjeti, ako je uopće moguće, pa tako i od dizajna koji ju prati.
Koliko dizajn može pridonijeti široj vidljivosti?
Sven: Dizajn na nezavisnoj sceni igra veoma jaku ulogu. Često se upravo kroz određene dizajnerske jezike (ili čak eksplicitno autore) pojedine pojave na sceni “kodiraju”. Određeni klubovi ili programske linije njeguju konstantan vizualni kod koji ne čine nužno uvijek isti dizajneri, no sagledan u cjelini mahom je konzistentan. Dizajn služi najprije komunikaciji unutar scene te se odabirom dizajnerskog jezika akteri obraćaju svojoj publici.
Lovro Škiljić
Ponavljaju li se neka dizajnerska imena koja imaju veći afinitet prema takvim temama?
Sven: Ovom izložbom htjeli smo snažnije afirmirati ili pozicionirati neke od autora i autorica čiji je rad vrlo prepoznatljiv i nastajao je tijekom dugogodišnjeg razdoblja poput Ene Jurov ili Lovre Škiljića, koji njeguju snažan ilustrativan jezik, ali upozoriti i na njima slične koji zaslužuju pažnju, poput Eve Badanjak. Naravno, na nezavisnoj sceni prisutna su imena poput Darija Devića i Hrvoja Živčića, Lane Grahek, Nike Mihaljevića, Andre Giunia i drugih koje također poznajemo iz šire dizajnerske prakse..
Eva Badanjak
Bojan: Izložbu smo odlučili raditi baš jer smo procijenili da se u danom razdoblju oformila nova generacija dizajnera i ilustratora primarno zainteresiranih za rad u kontekstu nezavisne kulturne scene, pa onda i glazbene i ta su se imena profilirala kao jake i više ili manje prepoznatljive autorske ličnosti i kolektivi. Sven je istaknuo uglavnom one povezane sa zagrebačkim sadržajima, a ja bih dodao i Puležane Olega Šurana, Olega Morovića i Marka Vojnića Gina, Splićane Kazinotija & Komendu, Koprivničane Bojana Koštića i Petru Travinić... To su samo neka od inspirativnih autorskih imena čije ćete radove moći vidjeti.
Koje su ključne lokacije nezavisne scene danas?
Sven: Sudeći po količini programa, Zagreb je očekivano i dalje najjače uporište nezavisne scene u nas, gdje bih istaknuo Močvaru kao dugovječan i uspješan klub koji je unatoč raznim neprilikama uspio zadržati svoj širok, a kvalitetan program. Svi sudionici koji djeluju unutar AKC-a Medika su zadnjih deset godina pomogli koncertnu ponudu grada učiniti raznovrsnijom, učestalijom te najbitnije, vratili su Zagreb na mape svim onim “malim” zanimljivim glazbenicima koje ne bismo inače imali prilike čuti. To je i otvorilo vrata našim glazbenicima da lakše pronalaze koncerte izvan regije. Izvan Zagreba treba istaknuti regionalne centre poput Rijeke koja plasira uzbudljive koncertne programe, ali i Zadar s odličnim skvotom Nigdjezemska koji usprkos problemima konzervativne sredine njeguje redovit i kvalitetan program.
Ena Jurov za Nigdjezemsku
Bojan: Na izložbi će s raznovrsnim primjerima biti zastupljena i Pula, iz koje smo izdvojili rad kolektiva i organizacija Monte Paradiso, Metamedij, BukaNoise i ljudi koji djeluju unutar galerije Cvajner, zatim Split gdje su vrlo heterogeni programi koji se odvijaju u klubu Kocka u osnovi epicentar alternativne scene srednje Dalmacije, Sisak koji još u velikoj mjeri funkcionira kao dom domaćeg electro-industriala, ponajprije zahvaljujući studiju Sensorium Saše Rajkovića Zarkoffa, ali i bučnim mladićima i djevojkama okupljenima na relaciji Sisak-Zagreb oko noise grupe ###, filmsko-umjetničkog kolektiva BAKA Productions i dizajnersko-tiskarske ljudske mašine This Town Needs Posters.
Dario Dević: Plakat za Živu muziku
Koliko se scena u razdoblju koje obrađujete izložbom promijenila?
Bojan: Najvažniji prostori od Močvare i Attack!-a do veterana Monte Paradisa, su se održali ali scena se promijenila, i unutar kolektiva neizbježno je došlo do smjene generacija i sada je na nama da zajedno sa starijima nastavimo graditi tu priču. “Uradi sam“ iliti “do it yourself“ prakse danas iznova bujaju, za što je zadarska Nigdjezemska fantastičan primjer.