U Arhivu Jugoslavije, u Beogradu, upravo traje izložba naslovljena “Ličnosti i potpisi”, koju je postavio Dušan Jončić. Predočeno je 156 rijetkih dokumenata potpisanih po znamenitim monarsima, prinčevima, šefovima država, premijerima, ministrima, veleposlanicima i piscima, upućenih čelnim ljudima negdašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Jugoslavije, i napokon Republike, od 1919. do 2001. Dakle od postanka i gotovo do raspada, onda dok su je činile samo Srbija i Crna Gora. Kao prvi, izložen je akt, dobrano oštećen od vlage, o abdikaciji kralja Petra I Karađorđevića, vlastoručno napisan u grčkome Kastelu kod Atene, 11. ožujka 1919., a posljednji je poruka njemačkoga kancelara Gerharda Schrödera od 23. listopada 2001., poslana iz Berlina predsjedniku Savezne Republike Jugoslavije Vojislavu Koštunici, u kojoj ga moli da utječe na Srbe na Kosovu da izađu na predstojeće izbore.
Rijedak Staljinov potpis
“Koji izložak, po vama, najviše vrijedi” - izravno je pitanje Dušanu Jončiću, koji nema dvojbe, i bez razmišljanja uzvraća: “U oštrome pismu, otipkanu na pisaćem stroju u Kremlju, 27. ožujka 1948., najviši državni i partijski vrhovnici, Josif Visarionovič Staljin i Vjačeslav Molotov, upozorili su maršala Josipa Broza Tita i članove Centralnoga komiteta Komunističke partije Jugoslavije kako revizionistički skreću s linije marksizma - lenjinizma, što je bila najava skore Rezolucije Informbiroa, nakon koje je došlo do posvemašnoga raskola Jugoslavije sa SSSR-om i njegovim satelitima, zemljama takozvane narodne demokracije. Potpisali su ga Staljin i Molotov i to je jedan od nadasve rijetko viđenih potpisa sovjetskoga apsolutističkog vladara.”
Jončić kaže da mu je najteže bilo koje će ličnosti izostavi od njih četiristotinjak, čija je pisma trebao izabrati. Dakle, više od polovice. Tješi se da su kroz njegovo rešeto ipak prošli najzanimljiviji potpisi.
Pero Zlatar razgledava pisma državnika iz Arhiva Jugoslavije
Gledajući pisma uoče se svekoliki povijesni i bizarni detalji. Budući kralj Aleksandar nečitkim potpisom potvrdio je 28. lipnja 1921. Vidovdanski ustav riječima: “U ime Njegovog Veličanstva Petra I, po milosti Božjoj i volji narodnoj kralja Srba, Hrvata i Slovenaca, Mi Aleksandar nasljednik prijestolja potvrđujemo Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenac.” Nedugo potom, 16. kolovoza iste godine Aleksandar će biti okrunjen za kralja tročlane monarhije.
Žena Aleksandra I, dvanaest ljeta mlađa kraljica Marija, kćerka rumunjskoga kralja Ferdinanda i unuka britanske kraljice Viktorije, četiri godine nakon što je obudovjela poslije kraljeva ubojstva u Martseilleu 9. listopada 1934., piše na engleskome knezu Pavlu, namjesniku maloljetnoga nasljednika prijestolja Petra II (14. prosinca 1938.). Oslovljava ga: “Paul dear”, a završava: “Best love”, potpisujući se Mignon, nadimkom iz djetinjstva.
Izvještaj Ive Andrića
Knez Pavle Karađorđević, rođen u Sankt Peterburgu, kao sin kneza Arsena i ruske princeze Aurore Pavlovne Demidov di San Donato, preuzimajući dužnost namjesnika 11. listopada 1934., tri dana po atentatu na bratića Aleksandra I, potpisao se ispod prisege samo - Pavle: “Ja Knez Pavle Karađorđević zaklinjem se da ću vladajućem Kralju Petru II biti vjeran i da ću čuvati iznad svega jeinstvo naroda, nezavisnost države i cjelinu državne oblasti, da ću vladati po Ustavu i zemaljskim zakonima i da ću dobro naroda vazda pred očima imati.”
Petar II prije bijega iz zemlje 6. travnja 1941. potpisao je ćirilicom proglas koji su mu sastavili pučistički generali. Počeo je: “Narode srpski, hrvatski i slovenački” i patetično nastavio: “Tebi, koji nikom zlo činio nisi, niti ga snovao, nametnuta je borba za opstanak. U ratnom metežu, koji je došao do tvojih granica, ti si se trudio da ostaneš po strani, jer ništa nisi tražio do život u miru, slobodi i nezavisnostii.” Uz osudu mučkoga napada neprijatelja kralj će na kraju: “Snaga široke zajednice slobodarskih naroda, koji u ovom času s nama zajedno brane ugroženo čovječanstvo, moraju pobijediti. S tom vjerom naprijed do pobjede!”
Pisac Ivo Andrić u svojstvu pomoćnika ministra vanjskih poslova kraljevske vlade, 26. siječnja 1939. izvijestio je o opasnim nakanama njemačkoga kancelara Adolfa Hitlera. Zagrebački nadbiskup Antun Bauer prosvjeduje kod predsjednika vlade Milana Stojadinovića (9. svibnja 1937.) zbog raspuštanja “Junaka” - društva za uzgoj omladine u masama: “Velika pogibao prijeti omladini, posebno u ovim krajecima. Crkva upire sve sile da bi omladinu otela razornom komunizmu, koji se sve više širi”, naveo je Bauer u posljednjoj godini biskupovanja jer se istoga prosinca upokojio.
Tito i Bakarić
U dijelu izložbe “Svijet između dva rata” pisma su svjetskih državnika, mahom protokolarna, kraljevima Aleksandru i Petru. Talijanski kralj Vittorio Emmanuele III, ožujka 1922. iz Rima čestita na francuskome, kralju Aleksandru skorašnje vjenčanje, a svoje pismo počinje: “Dragi moj sretniče”. Bliskost je razumljiva jer su Vittorijeva žena Jelena i Aleksandrova mati Zorka kćerke crnogorskoga knjaza Nikole. “Teta (Jelena, op. p) i ja želimo Ti najveće zadovoljstvo...” - završio je rastom vrlo majušni Vittorio Emmanuele.
Papa Pio XI prihvatio je akreditive za poslanika Kraljevine SHS pri Svetoj Stolici Jevrema Simića i o tome 18. kolovoza 1926. izvijestio Aleksandra I duljim listom koji je napisao sitnim rukopisom.
S naporom se čita pismo Adolfa Hitlera kralju Petru II, kojim je 9. siječnja 1936. prihvatio opoziv jugoslavenskoga veleposlanika u Berlinu Živojina Balugdžića, a koga će naslijediti Ivo Andrić.
Dvanaest godina prije Hitlera, 9. travnja 1924., još jedan diktator, mađarski, Miklos Horthhy, potvrdio je prijam notifikacije Aleksandra Karađorđevića o rođenju njegova prvjenca Petra.
Treći dio “Poslijeratna Jugoslavija” počinje dašto s Josipom Brozom Titom i njegovim konceptom pisma (20.ožujka 1948.) sovjetskome ministru vanjskih poslova Vjačeslavu Mihailoviću Molotovu, kad se okomio na mješovita jugoslavensko-sovjetska gospodarska društva, okrivivši ih za štetočinsko poslovanje i izrablivanje, a što je bio prvi nagovještaj nepomirljive zavade dviju partija.
Izložba nije mogla proći i bez prvoga hrvatskog premijera Vladimira Bakarića, koji je 9. rujna 1951. opovrgao prigovor ministra jugoslavenske vlade Save Kosanovića (nećaka Nikole Tesle) da se u zatvoru loše postupa sa svećenikom Jozom Vukelićem, osuđenom što se družio “s okorjelim ustašama i najekstremnijim narodnim neprijateljima”.
Svemoćni šef policije
Onda svemoćni jugoslavenski čovjek broj 2, šef policije, Aleksandar Ranković napisao je 4. lipnja 1948. pismo Titu (“Druže Stari”) o pogoršanju odnosa sa Sovjetskim Savezom; a književnik Dobrica Ćosić, prvi (kratkotrajni) predsjednik okrnjene SR Jugoslavije, izvijestio je 1. srpnja 1992. predsjednika Vijeća građana Savezne skupštine Jugoslava Kostića kako je mandat za sastav vlade povjerio američkome državljaninu rođenom u Srbiji, krupnome kapitalistu Milanu Paniću, svojedobnome jugoslavenskom reprezentativcu u biciklizmu, a koji je on prihvatio. I četvrti dio izložbe, “Svijet poslije rata”, donosi pismo američkoga predsjednika Dwighta Eisenhowera, odmila zvanoga Ike, i njegovu poruku Josipu Brozu Titu (12. studenog 1956.) o stanju u Europi poslije sovjetske intervencije u Mađarskoj. Sve u svemu, velika parada potpisa znamenitih VIP-ova koji su obilježili dvadeseto stoljeće.
Meštrovićev rad za Mussolinija
Osebujna je zahvala talijanskoga fašističkog ducea Benita Mussolinija (25. svibnja 1939.) knezu Pavlu za kutiju s figurom Michelangela, djelu kipara svjetskoga glasa Ivana Meštrovića. Mussolinijev zet i njegov ministar vanjskih poslova, grof Galeazzo Ciano (koga će potkraj rata, nakon kapitulacije Italije, strijeljati po presudi prijekoga suda Socijalne republike Italije, koja je kratko opstajala pod paskom Hitlerove Njemačke), čestitao je 15. ožujka 1941. jugoslavenskome kolegi Dragiši Cvetkoviću pristupanje Trojnome paktu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....