SVJETLAN JUNAKOVIĆ 'Došlo je vrijeme da otkrijem svoju nepoznatu stranu'

Od početka devedesetih sve moje aktivnosti, svake godine, vrtjele su se oko izložbe i sajma u Bologni. Kada je moj rad bio izložen prvi, pa i drugi put na toj najbitnijoj izložbi dječje ilustracije u svijetu, profesionalni mi se život kompletno promijenio, preko Bologne su me nalazili izdavači iz cijelog svijeta, ali i ja njih. Sada, biti u žiriju takve izložbe, za mene je odlična potvrda da je bilo vrijedno uložiti toliki rad i trud u knjige za djecu, i da je to prepoznato kao dobro, kaže Svjetlan Junaković. Ovaj je ilustrator upravo imenovan za člana prestižnog žirija međunardnog Sajma dječje knjige u Bologni, koji počinje u ožujku.

Junaković, naš najpoznatiji ilustrator, koji je bio u finalu nagrade Hans Christian Andersen i koji je dobio tridesetak međunarodnih nagrada za svoj rad, u Bologni će u sklopu sajma imati i samostalnu izložbu. Hrvatski nastup organiziraju Vanja Žanko, Ana Šilović i Nataša Govedić.

Maljevičeve babuške

Na izložbi će biti predstavljen i Junakovićev projekt “Ti racconto arte dell ‘900” (Pričam ti o umjetnosti 20. stoljeća, u slobodnom prijevodu), u sklopu kojeg djeci objašnjava pojmove iz povijesti umjetnosti. Knjiga je izašla na talijanskom tržištu, izdavač je Artebambini iz Bologne: “U toj se knjizi predstavljam kao kolekcionar najvećih umjetnika dvadesetog stoljeća, pa kroz razne priče pokušavam približiti modernu umjetnost djeci, mladima. Ta je knjiga drugi dio nezavršene trilogije o umjetnosti, a u prvoj knjizi sam se bavio portretom u klasičnom slikarstvu.”

U knjizi, kroz šahovske figure, Junaković predstavlja stvaralaštvo Pieta Mondriana, kroz babuške Kazimira Maljeviča, kroz izgrižene olovke Giacomettija, a tema su i Duchampova “Fontana”, de Chiricove nadrealne skulpture, ratni radovi Grosza, Warholovo “Cvijeće” u Campbell juhi, a tu su i fotoaparat i biljezi o posjedovanju, dio imovine svakog kolekcionara...

“U Bologni će biti predstavljena i velika knjiga životinjskih portreta”, nadodaje Junaković. Riječ je, inače, o knjizi koja je na istom sajmu dobila Ragazzi Award, kao jedna od najboljih knjiga na svijetu.

Talijansko tržište

Svjetlan Junaković često radi na talijanskom tržištu, koje dobro poznaje, jer je tamo i studirao - na Akademiji Brera u Milanu, a o tome kaže: “Nakon dva neuspješna prijemna ispita na zagrebačkoj ALU, znao sam da moram probati drugdje. Kako me za te prijemne pripremao Kosta Angeli Radovani, na njegovu preporuku otišao sam na Breru, akademiju na kojoj je i Radovani studirao tridesetih godina prošlog stoljeća. Milano je na mene napravio jaki utjecaj, sam grad više nego Brera. Početkom osamdesetih, kroz Milano su prošle sve velike i važne europske izložbe, pa onda muzeji... ali svakako i sam način života u tom velikom europskom gradu”, sjeća se. Radovani ga je pratio tijekom studija, ali i nakon Akademije: “Od njega sam naučio najviše, i to ne samo o kiparstvu nego i o prenošenju znanja na druge, o odnosima sa samim sobom u ateljeu... Prije nekoliko godina pozvan sam raditi na istu zagrebačku Likovnu akademiju gdje su me odbili na prijemnom. Tamo kao izvanredni profesor vodim klasu primijenjene grafike”, navodi, no bez imalo gorčine u glasu. Voli rad sa studentima, kaže, od svojih učenika ističe Ivanu Pipal, ali i čitavu novu generaciju talenata koja tek dolazi.

Junaković je, dakle, studirao kiparstvo, a u njemu je talent prepoznao veliki Radovani, no više ga poznamo po ilustracijama. Takva bi se percepcija vrlo brzo mogla promijeniti. Naime, u novije vrijeme u svojem ateljeu u Samoboru, kada stigne, odlazi oblikovati skulpture, koje će izložiti u Gliptoteci HAZU sljedeće godine: “Ja i jesam kipar, za to sam se školovao, to mi je najdraži i najkompleksniji posao kojim sam se bavio. Nikada nisam prestao raditi skulpture, samo ne u ovom obimu, kao kroz zadnje dvije godine”, kaže. Na nekim je skulpturama i Junakovićev autoportret: “Autoportret pruža finu mogućnost da se progovori o svemu, da se ironizira s odnosom prema suvremenoj umjetnosti, ali i odnosom sa samim sobom, nije lagana tema”.

Vedri radovi

Različitih su dimenzija, neke su skulpture sitne, druge monumentalne, do tri metra: “Monumentalnost je jedna od omiljenih tema kojoj pristupam s određenom podrugljivošću. Naime, monumentalnost u kiparstvu je najčešće vezana za politiku, pa je samim time često sama sebi svrha. Groteskno je kad kipari misle da im veličina djela ovisi samo o dimenziji”, kaže.

Skulpture su vedre, deskriptivne, teško je pobjeći iz kože ilustratora, u kojoj je već trideset godina: “Bio bih lud da bježim od samoga sebe, to bi me tjeralo da direktno kopiram druge. U ovom poslu vjerujem u jaku osobnost, i po tome mi je bavljenje ilustracijom ili kiparstvom isto. Obje grane, danas, trebaju prije svega jaku ideju”, zaključuje.