Slikar Tomislav Buntak novi je dekan zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu i istodobno novi predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu. Razgovarali smo na ALU dan nakon što se vratio iz Kine, iz Chengdua, i dan prije nego što je otišao u Vukovar gdje ima izložbu.
Likovna akademija je osnovana prije 111 godina i tijekom povijesti su dekani bili neka od važnijih imena hrvatske umjetnosti. No, to zapravo nije pravilo. Ponekad su i dekani umjetnici koji su jači u društvenim pitanjima, nego u konkretnom stvaralaštvu. Hoću reći, vama ide poprilično dobro s vašim slikama. Koliko vam je potreban ovakav angažman, i to paralelno na dvije linije?
- Od djetinjstva su me odgajali da ako netko ima sposobnosti koje mogu služiti i široj zajednici, a ne samo za osobnu korist, onda to treba iskoristiti. U svojem sam radnom vijeku 11 godina bio i ravnatelj Centra za kulturu Maksimir, i to je jedna poveznica koja mi omogućava da realnije i opuštenije mogu sagledati organizacijske probleme koji dolaze.
Dio mojih kolega nema takvo iskustvo pa na neki način i mitologiziraju ovaj posao. Dekan ALU i predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika osoba je koja bi trebala dati koordinacije, okupiti ljude i pružiti jednu širu frontu da ljudi na njoj zajednički rade. Jako su važni suradnici, jedna osoba ne može pokretati stvari. Plaća na Akademiji je pristojna, tako da u Društvu umjetnika mogu raditi volonterski.
Proveli ste me i kroz završnu izložbu ovogodišnjih diplomanata Akademije, neke mlade kolege jako ste nahvalili. Koliko je za jakog stvaratelja teško potisnuti ego kada afirmira mlade autore?
- Nekako me taj jak ego pustio prije desetak godina kad sam zadovoljio prvi nalet karijere, negdje između svoje 30. i 35. godine. Sjetio sam se da sam, dok sam upisivao Akademiju, razmišljao kako su drugi umjetnici napravili sjajne stvari i koliko su mi bili važni, koliko sam uživao u njihovim djelima.
Ivan Kožarić donedavno je rado odlazio na izložbe mlađim kolegama, inspirirao se dobrim radovima...
- Ne znam umjetnika koji se ne inspirira drugima, pa mi smo nasljednici tradicije koja traje tisućama godina. Pitanje je samo imamo li snage uživati u tome i dati neku osobnost svemu.
Koje biste svoje prethodnike na mjestu dekana ALU istaknuli?
- Dubravka Babić dala je mnogo, Akademija se širila na nove odsjeke kao što su animacija, novi mediji, konzervacija i restauracija. Važan je iskorak napravljen i u doba Slavomira Drinkovića. Ono što je meni jedna od želja jest nastaviti ideju otprije deset godina da se napravi kampus za koji već postoji niz gotovih planova, među kojima je i zgrada ALU art foruma koja gleda na Ilicu i ideja da se ALU proširi na prostor zgrade Slave Raškaj, koja bi se u potpunosti preuredila. To je prilika za iskorak, za novi pristup Akademiji kao kulturnom centru, ustanovi koja školuje buduće umjetnike i stvara aktivno kulturno žarište. Naravno, primarni je cilj dekana da studenti imaju što bolje uvjete za rad, materijale za produkciju, boje u što boljem stanju...
No, umjetnici koji su dosad izlazili s ALU nisu se toliko žalili na uvjete rada koliko na dvije stvari: da se nisu dovoljno obrazovali na području suvremene umjetnosti, nego su učili isključivo o umjetnicima do prve polovice 20. stoljeća te da ih nitko nije pripremio za stvarni svijet, za gotovo nepostojeće tržište kod nas?
- Ne bih se nikako složio s prvom tvrdnjom. U našem programu i kurikulumu stoji da su prve dvije godine posvećene temeljnim vještinama za koje smatram da su izuzetno bitne, posebno u klasičnim medijima, da se nastavi pozitivna veza s tradicijom, da budu vješti i da znaju vladati materijalima kada diplomiraju. Nakon te dvije godine za njih je otvoreno područje slobode. Ako pogledate i ovu našu izložbu diplomanata koju smo otvorili, bit će vam jasno da su itekako svjesni zbivanja u suvremenoj umjetnosti.
Možda se informiraju izvan Akademije...
- Na Akademiji studenti u suradnji s mentorima pronalaze rješenja. Zatim, oni i imaju zadatak informirati se o novome na društvenim mrežama kao što sam ja imao zadatak, kad sam studirao, pratiti stručnu literaturu. Što se tiče jake izložbene scene koju mogu vidjeti, zagrebačka Akademija je najbolje pozicionirana likovna akademija u Hrvatskoj, a vjerujem i šire. Na društvenim mrežama mogu pratiti najnovija događanja u najvećim centrima umjetnosti. Ako oni to nisu osvijestili, onda to govori više o njima, nego o Akademiji. Osobna je inicijativa svakog od njih da dalje istražuje, pa oni su došli studirati kao zreli, punoljetni ljudi. Upućujem svoje studente da imaju serije poput ‘Tate Shots’, od četiri do pet minuta o pojedinim umjetnicima iz različitih područja, potom ‘Art in 21. Century’, američke serije koja već ima osam ili devet sezona, pa nove Bloombergove serije ‘Brilliant Ideas’ koja pokriva autore u zemljama za koje nam donedavno nije bilo toliko poznato čime se bave.
Rekli ste i da ALU planirate otvoriti više za javnost?
- Da. Završnu izložbu studenata reklamirali smo na društvenim mrežama i došlo je više ljudi nego inače. Imamo i manifestacije ‘Noć muzeja’ i ‘Cash&Carry’. ALU će biti otvorena povremeno, ne stalno jer studenti moraju imati svoj mir. Također želim uspostaviti vezu Akademije s muzejima i galerijama kako bi studenti koji diplomiraju imali gdje pokazati svoj rad, a da mi ujedno pokažemo kvalitetu umjetnika koji su diplomirali na Akademiji. Imam u planu 30-ak prostora muzeja i galerija, državnih i gradskih, po cijeloj Hrvatskoj. Želja je promovirati naše profesore i profesorice, imamo izvanredne umjetnike i umjetnice koji rade na Akademiji.
No, rekla bih da u posljednje vrijeme privatne galerije više promoviraju i prepoznaju mlade autore...
- Vjerujem da je riječ o kombinaciji. No, privatne galerije su se svakako probudile. Između 2009. i 2014., naime, odjednom se pozatvarao niz galerija koje su odlično radile.
Koliko studenata godišnje završi ALU?
- Na svim odsjecima njih između 65 i 70.
Ako se tome pribroje akademije u Splitu, Rijeci i Osijeku, broj je puno veći od stotinu. Je li to previše u Hrvatskoj?
- Neki studenti iz Hrvatske odlaze i na Akademiju u Široki Brijeg. Ako bismo gledali na tržište umjetnosti u Hrvatskoj, kako je postavljeno, zasigurno jest velika brojka. No, s druge strane, sramotan je broj sati likovne umjetnosti u osnovnim školama, samo jedan sat likovnog tjedno, što je smanjeno prije 22 godine. Pa, da su i samo dva sata likovnog, vjerojatno bi svi studenti koji završavaju nastavnički odsjek bili zaposleni. Povećati broj visokoškolskih ustanova iz nekog područja, a istodobno ne graditi pripremu od najnižih razina obrazovanja nije znak organiziranog sustava. Cilj svakog dekana likovne akademije, pa tako i moj, mora biti povećanje satnice umjetničkih predmeta.
Nemaju sva djeca talent za likovni. Neko ste vrijeme bili i profesori likovnog u gimnaziji, što se treba gledati u obrazovnom kontekstu koji spominjete?
- Tvrdnja da netko ima ili nema talenta za likovni u osnovnoj školi vrlo je klasičan način razmišljanja. Vizualnost i likovnost su puno više od toga, to je vježbanje fizičkih i duhovnih komponenti, motorike, kreativnog sagledavanja stvarnosti, upoznavanja s različitim senzibilitetima, pogledima na svijet. Uglavnom, likovna umjetnost kao predmet mora imati pozitivnu, poticajnu notu da čovjek dobije širi pogled na svijet i ljudsku sudbinu. Dok sam radio kao profesor, to mi je bilo važno.
Za kvalitetan razvoj čovječanstva u budućnosti najviše nedostaje kreativnih inženjera. Mnogi umjetnici danas odlaze i u inženjerske poslove. Nedavno sam gledao na ‘Tate Shots’ umjetnike koji se nakon završene akademije bave dizajnom svjetla za velike pozornice i odlaze na svjetske turneje, i to je samo jedan u nizu primjera. To su autori koji su morali savladati i tehnički dio posla. Kombinacija različitih elemenata ono je što je zasigurno važno u budućnosti. Likovni odgoj nije u školama da bismo djecu maltretirali hoće li crtati ovo ili ono. Uostalom, postoje metodički načini kako naučiti djecu koja na prvi pogled nemaju preširoke mogućnosti reprodukcije na vizualnom planu. Može ih se naučiti da gledaju likovnije i kreativnije i da to novo znanje primijene u nekim drugim zanimanjima.
Vama je na Akademiji profesor bio Miroslav Šutej. Koliko vam je značio?
- Šutej nije puno govorio, ali je zahtijevao da se puno radi, imali smo intuitivnu vezu i dobro sam se osjećao kod njega u klasi. O klasičnom sam puno naučio od Zlatana Vrkljana, a o eksperimentalnom od Zlatka Kesera.
Nakon izlaska s Akademije jeste li bili prestrašeni kako ćete i što dalje?
- Ne samo tada, nego i tijekom studiranja. Iako sam uvijek slijedio postulat da treba puno raditi i iskušavati različite stvari, nisam znao kako ću preživjeti. Studiranjem na nastavničkom odsjeku, vjerovao sam, osigurao sam temeljna sredstva. Zaposlio sam se u gimnaziji i redovito slikao nakon što bih došao doma. Jako je teško slikati nakon što odradite puni radni dan, tu nema umjetničke romantike. Ako pojedinac ne smatra da je to važno, da to određuje njegovu sudbinu, odustat će.
Moram reći da moji roditelji nisu na početku bili oduševljeni mojim odabirom zanimanja, ne dolazim, naime, iz umjetničke obitelji. Nisu mi ništa branili, nego nisu mogli pojmiti da bih mogao živjeti od umjetnosti. Majka je bila domaćica, otac je vodio malu tvrtku koja se bavila autodijelovima, hidraulikom. Umjetnici koje su oni poznavali nisu se snašli.
Što danas kažu?
- Nažalost, oboje su pokojni. No, otac mi je rekao u mojim tridesetima kako bi me i više gurao da je znao da će mi tako dobro ići. Pomagali su kako su znali. Više su shvaćali važnost mojeg rada kroz energiju i vrijeme koje su vidjeli da posvećujem slikanju.
Vama je odmah bilo jasno da ćete biti umjetnik?
- Još i prije škole satima sam crtao, to mi je bila omiljena zabava. Poslije sam crtao u pauzama između škole i sporta. Volio sam stripove i filmove, što je bilo normalno za nekoga tko je odrastao krajem 70-ih i početkom 80-ih. Kao pravu vizualnu senzaciju doživio sam epske filmove toga doba. Od stripova su me prvo privlačili oni iz američke tradicije, ‘Princ Valiant’, ‘Tarzan’ i slični, zatim sam prešao na Huga Pratta. Uslijedila je plejada europskog stripa, a najjače su na tom području bile Italija, Francuska, Belgija i Jugoslavija. Nešto manje Španjolska.
Koja je cijena vaših slika?
- Od pet tisuća do 40 pa i 50 tisuća kuna ako je riječ o velikim formatima.
Stupili ste na scenu 1996. godine. Slikarstvo je tada bilo out?
- U svakoj karijeri moraš puno raditi i imati talenta, no neke se stvari moraju i poklopiti. Imao sam sreću što je moj rad prepoznao Branko Franceschi, koji je jak promotor umjetnosti i kod nas i vani. Također su se neki trendovi preklopili s onima na međunarodnoj sceni jer u doba kad nije bilo društvenih mreža, nismo bili toliko svjesni povezanosti tih trendova. Puno mi je značilo što je djelovala Galerija Arterija koja je promovirala slikarstvo, a vodio ju je Vrkljan. Od slikara koji su radili figuraciju s ljudskim likom, djelovao je Lovro Artuković, no na toj sceni bilo je zapravo jako malo umjetnika. Tek su se između 2003. i 2006. pojavili mladi slikari koji rade figuraciju. Ja sam uvijek želio raditi velike figurativne kompozicije, ali jednako volim i apstraktno slikarstvo, koji god vid slikarstva. Slikarstvo koje ima ritam i kompoziciju.
Znaju se povesti rasprave o prednosti važnosti dobre tehnike ili ideje?
- Kako su mene učili o virtuoznosti, to bi trebala biti veza i tehnike i ideje i osobne vještine i osobnog unutarnjeg pomaka, sve te četiri stvari su bitne kako drugi to mogu savladati. Da, znaju se postavljati pitanja je li potrebna tehnička vještina, no ne vidim svrhu za njih. Pitanje talenta nije bezveze prisutno. S teoretske se potke govori da je svatko umjetnik. Svatko jest umjetnik, no nije svaki umjetnik i odličan slikar i ne može svatko doseći tu razinu izvedbene kvalitete.
Kao predsjednik HDLU, ove ćete godine obilježiti i 150. godišnjicu Društva umjetnika?
- Temelje za osnivanje umjetničkih institucija, pa i našeg Društva, dao je Izidor Kršnjavi. Imao je smisla za takvu vrstu poticaja, znao je kad treba stati, kad gurati dalje, sudjelovao je u javnom životu. Sigurno je da institucije u povijesti hrvatske umjetničke produkcije ne bi bile tako sustavno poslagane da nije bilo njega. Ivan Meštrović je sa svojom jakom pozicijom u nekadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji bio dovoljno promućuran te je predložio da se napravi okrugla zgrada u kojoj je danas HDLU, a ne skulptura kralja kako je bila jedna od ideja. Rekao je da će zgrada ostati, a kako se promijeni sustav, skulpturu će netko srušiti.
Sada ste predsjednik, prethodno ste bili dopredsjednik HDLU. U doba kad ste stupili na dužnost, sjela je presuda u korist bivše ravnateljice koja je dobila otkaz. Trebalo je isplatiti 700 tisuća kuna, a riječ je o događaju koji se dogodio prije vas?
- Na kraju nas je sve to koštalo milijun i 100 tisuća kuna. Presuda je došla na naplatu dvije godine nakon što smo već bili u HDLU, no bili smo svjesni da stiže jer je glavni dio sudskog procesa bio gotov već 2005. godine. Snalazili smo se kako smo znali, Ministarstvo i Grad su nam izašli u susret. Dopustili smo da novac koji smo dobili za programe, a koji nam je ovršen sudskom odlukom, nadoknadimo i u nešto duljem vremenu od dogovorene realizacije ostvarimo te programe. Usput smo pokušavali naći novac, preko suradnje s privatnim sektorom ili izložbi koje su privlačile publiku, poput one Luca Tuymansa ili Sandra Millera. Držali smo glavu iznad vode i zahvaljujući projektima EU. S netom završenom izložbom o Tesli napokon smo na nuli. Sada organizacijski dobro stojimo. Postoji i ideja da pokrenemo Bijenale novih medija, moguće kiparske izložbe te one posvećene promociji crteža.
Znali su vam zamjerati što ste pokrenuli Bijenale slikarstva, dakle samo jednog medija?
- To su oni koji slikarstvo nisu voljeli ni 90-ih. No, smatram da smo pokazali neke bitne trendove. Nikad u povijesti nismo imali toliko mladih slikarica koje su aktivno izašle s Akademije, i to smo naglasili na jednom od Bijenala.
Preuređuje se prostor oko HDLU. Jesu li vas pitali za suglasnost?
- Ministarstvo državne imovine, koje predstavlja Republiku Hrvatsku, po zakonu je vlasnik, a mi korisnik. Kada smo od Grada Zagreba dobili obavijest, proslijedili smo je Ministarstvu kulture i Ministarstvu državne imovine, a i od Grada Zagreba zahtijevali smo da ih obavijesti o projektu. Nemamo ingerenciju nad okolnim parkom. Ne sviđa mi se što se događa s parkom, ne bih bio za takvo rješenje. No, što se tiče stepenica naše zgrade, njih je trebalo zamijeniti, raspadale su se i u posljednjih smo šest mjeseci imali čak dvije tužbe ljudi koji su pali preko stepenica prilikom posjeta izložbi. Sad je pred nama problem pristupa za osobe s invaliditetom jer treba napraviti rampe, možda i lift, bez previše zadiranja u integritet zgrade. Naravno, očekujemo da se provode konzervatorske, restauratorske te druge mjere zaštite i očuvanja tog objekta.
Ovih je dana u HDLU bila tribina na kojoj su se kipari borili, s pravom, jer su isključeni iz natječaja za javne spomenike, odnosno natjecati se mogu samo arhitekti?
- Cijela je ta situacija prošla ispod radara. To je od arhitekata nekorektno, nekolegijalno i neprofesionalno. Njihov je argument da se pogleda kako izgledaju određene urbane cjeline sa spomenicima. No, pogledajte kako izgleda cijela Dalmacija s kućama koje su potpisali mnogi arhitekti u lokalnim sredinama. Svi oni natječaji koji su bili javni, gdje je relevantna kiparska struka, gdje su sudjelovali i arhitekti i kustosi, izgledaju dobro, a gotovo svugdje gdje je lokalna zajednica radila po svome i nije pitala struku, ne izgleda dobro. Za javni kiparski spomenik važna je osjećajnost za skulpturu, modelaciju, svladavanje kiparskog poimanja prostora i ritma.
U karijeri ste, među ostalim, oslikali zidove u bolnicama Rebro i u Klaićevoj?
- Moja kolegica s Akademije, Ines Krasić, potaknula me da probamo malo uljepšati prostor, da se javne institucije kao što su Akademija i HDLU malo više otvore, da pokažu kako mogu pridonijeti zajednici. U Klaićevoj sam naslikao djecu na stropu. Reakcije pacijenata bile su odlične, a reakcije osoblja bile su 70 naspram 30 posto, neki nisu bili zadovoljni. Zato je bitna i veća satnica za likovnost o kojoj sam govorio, kako bi se neke stvari mogle bolje razumjeti. S druge strane, dopuštam da svatko ima svoj ukus, i to treba poštivati.
Ponekad koristite zlatne i srebrne boje?
- Na početku ih nisam volio jer mi je to bilo kičasto u negativnom smislu. No, s vremenom sam shvatio da ne mogu boje biti kičaste, samo izvedba. Imaju tu jednu svjetlost i sjaj, njima često prikazujem likove u jednom idealiziranom svijetu.
Često ih slikate i na zidovima. Koji je najveći mural koji ste napravili?
- U New Yorku sam, dok sam bio u PS1 na rezidencijalnom programu, oslikao oko 200 kvadrata.
Jedan ste od rijetkih suvremenih umjetnika koje zanima kršćanska tematika?
- Katoličanstvo sam upoznao 80-ih godina kad se Koncil još jako osjećao i bilo je puno šire postavljeno, tradicija Ivana Pavla II. kroz dijalog i ekumenske susrete i slično. No, ne mogu se složiti s načinom na koji se danas katoličanstvo tumači, često i u medijima, kao zatvorena grupa koju se želi izolirati od onih koji je ne prihvaćaju do nekih načina ponašanja pojedinih grupa unutar Crkve. Za mene je katoličanstvo prije svega kozmopolitsko. Lokalni moment daje svoje posebnosti, no katoličanstvo ne može biti tretirano kao nacionalna crkva, kako to shvaća dio ljudi, i vjernika i onih koji se tako ne osjećaju. Nije naziv Hrvatska katolička crkva, nego Katolička crkva u Republici Hrvatskoj. To osjetno mijenja značenje.
U jednom ste mi prethodnom razgovoru usporedili socijalne note iz proslave Praznika rada, što je tada bila tema vaših slika, i katoličanstva?
- U pozitivnom smislu, socijalna pravda u temelju je i kršćanstva i radničkog pokreta. No, ne može se reći da je radnički pokret izrastao iz toga što je radnicima bilo super i što ih nisu krali i izrabljivali, posebno u razvojnim fazama kapitalizma. Isto kao što se danas ne može tvrditi da netko može biti praktičan katolik, ma i vjernik, ako zna da plaća ljude toliko mizernom plaćom da nemaju novca preživjeti od prvog do prvog, a istodobno on živi u nepotrebnoj raskoši. To nije katoličanstvo na koje pristajem. Vrijedan i predan rad mora biti plaćen dovoljnom vrijednošću za dostojanstven život.
Ipak, vaši su radovi utopija, a ne distopija...
- Sastavni dio života su snovi. Osim toga, svjestan sam da živim u povlaštenom dijelu Hrvatske jer je krug ljudi u kojem se krećem senzibilan i otvoren. Volim svoj posao i nije mi problem odraditi sve te satnice.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....