INTERVJU SANDRO MILLER

SLAVNI AMERIČKI FOTOGRAF U ZAGREBU 'Bilo da je to John Malkovich, Michael Jordan, Muhammad Ali ili mladić s ulice, sve snimam s jednakim poštovanjem'

 Marko Todorov / HANZA MEDIA
Ekskluzivno za Jutarnji Miller govori kako je bilo snimati s poznatim glumcem i kako je došao na ideju o ciklusu kojeg izlaže u HDLU-u

Izložba “Malkovich, Malkovich, Malkovich. Hommage majstorima fotografije” Sandra Millera, američkog fotografa, redatelja i snimatelja, otvorena je sinoć u HDLU.

Riječ je o projektu u kojemu Miller u suradnji s glumcem Johnom Malkovichem rekreira neke od ikonskih fotografija iz povijesti, Richarda Avedona, Irvinga Penna, Annie Leibovitz, Diane Arbus... Među protagonistima su fotografija, pak, među ostalima Truman Capote, Andy Warhol, Che Guevara, John Lennon, Alfred Hitchcock i mnogi drugi.

Kako ste došli na ideju?

- Prije pet godina dijagnosticirali su mi četvrti stupanj raka. Kada sam bolestan ležao u krevetu, pomislio sam da se, ako se vratim natrag zdrav, želim zahvaliti velikim fotografima koji su me inspirirali i utjecali na mene, pomogli mi u karijeri. Pomislio sam kako bih trebao napraviti hommage, zatvorio sam oči i u glavi popisao sve fotografije koje su mi došle pred oči, a koje su snažne, ikonične.

Sada ste bolje?

- Sto posto bolje.

Prva fotografija koja vas je inspirirala bila je Picassov portret koji je snimio Irving Penn?

- Imao sam šesnaest godina, bio sam tinejdžer, pomalo disfunkcionalan, odrastao sam bez oca, nisam znao što će mi život značiti. Borio sam se. U jednom fotografskom časopisu ugledao sam taj Picassov portret. U tom trenu nisam znao niti tko su Picasso, niti Irving Penn. Prizor je bio tako moćan. Nisam razumio tada svjetlost i sjenu, no kad sam vidio ovu fotografiju, to je za mene sve promijenilo, taj sam dan odlučio postati fotograf. Morao sam saznati tko je Picasso, tko je Irving Penn,

Što je bilo toliko moćno u toj fotografiji?

- U načinu na koji je prikazao slikara. Slikar je gledao direktno u fotoaparat. Postoji i doza tajanstvenosti, dovoljna upravo onoliko da promatrač poželi još. Za mene je to bilo nešto što sam želio raditi sa svojim fotografijama: odati malo tajne, ali da uvijek poželite još.

Sandro Miller / HDLU
John Malkovich kao Pablo Picasso prema fotografiji Irvinga Penna

Picasso je i inače fotogeničan, nikad nisam vidjela njegovu lošu fotografiju.

- Da, on nije bio lijep čovjek u nekom klasičnom smislu, no njegovo lice i osobnost kamera voli. Imao je dovoljno samopouzdanja da je mogao pružiti nešto novo svaki put, makar bio i u donjem rublju, i u pidžami, ili ogrtaču, ili odjeven

I John Malkovich, protagonist vaših fotografija, vrlo je fotogeničan. Kako ste ga odabrali?

- Prijatelji smo dvadeset godina. Snimao sam ga u više navrata, vrlo je zahvalan objekt za fotografiranje. I on nosi tu tajanstvenost. Kada je prvi put došao u moj studio, shvatio sam koliko je ljubazan i drag, drukčiji od onog kakav sam mislio da će biti na temelju odgledanih filmova. Svidjele su mu se fotografije i nastavili smo suradnju. Volim raditi s ljudima. Bilo da je to Malkovich, Michael Jordan, Muhammad Ali, ili mladić s ulice, sve snimam jednako, s jednakim poštovanjem. Johnu se svidjelo kako radim, kako sam organiziran, napravio sam svu domaću zadaću unaprijed, nisam dozvolio da čeka. Napravio sam njegovih 180 portreta.

Radili ste tri dana?

- Za projekt mi je zapravo trebalo četrdeset godina. Da ste uopće u mogućnosti razumjeti svaku fotografiju, što je bilo u glavi fotografa, svjetlost, morate materiju poznavati odlično. Razumijevanje svjetlosti najteži je dio. Neke su fotografije snimane na samom početku prošlog stoljeća, npr, 1905., dvadesetih godina i slično, i svjetlost je na fotografiji bila znatno drukčija nego što je to danas. Morate imati gotovo znanstveni pristup da ponovno stvorite baš takvo osvjetljenje. Takav projekt ne radite s dvije godine iskustva, već s desetljećima.

Dojmljive su reinterpretacije posljednjih fotografija Marilyn Monroe Berta Sterna. Kako je proteklo snimanje?

- Možete li zamisliti šezdesetogodišnjaka, i to ne pretjerano lijepog, više moćnog, kojeg zamolite da bude Marilyn. Većina bi odbila, no ne i John. On je jedan od najtalentiranijih karakternih glumaca na svijetu. Može odglumiti bilo što, postati bilo tko. John je u tih petnaest minuta snimanja vjerovao da je Marilyn Monroe, nije bio John, bio je Marilyn. U studiju je bilo tridesetak ljudi dok smo snimali, brojna ekipa. Bio je užitak promatrati kako postaje netko drugi.

Sandro Miller / HDLU
John Malkovich kao Marilyn Monroe prema fotografiji Berna Sterna iz ciklusa “The Last Sitting”, nastalog 1964., nekoliko mjeseci prije smrti slavne glumice

Rekli ste da ste pročitali sve knjige koje postoje o pojedinoj fotografiji koju ste snimili. Kako ste zamišljali da je proteklo originalno Sternovo snimanje Marilyn?

- Kada sam snimao, i ja sam preuzimao ulogu drugih fotografa, Annie Leibovitz, Arthura Sassea, pa tako i Berta Sterna. Morao sam zamisliti kako je sve izgledalo kada se snimalo. Znao sam neke podatke s tog konkretnog snimanja, pili su martinije, bilo je tri ujutro, u sobi Bea Air hotela, Bert ju je nagovarao da pokaže grudi... On je moj prijatelj, pričali smo o tom snimanju. Dok smo snimali ovu fotografiju, pomalo sam i koketirao s Johnom, bila je to vrsta kazališta.

Fotografije su uspjele, ozbiljne su, autentične. No, u projektu ovakvog tipa postoji visok rizik da sve pređe u grotesku. Kako ste se nosili s tim?

- Razlog zašto je ovaj projekt uspio je u detaljima, našim istraživanjima, velikim profesionalcima koji su mnogo toga odradili i prije početka snimanja. Da detalji nisu bili savršeni, kao i svjetlost i ekspresija, projekt bi propao i mogao je i označiti kraj moje karijere. Da, bio je vrlo riskantan, no danas mogu reći da sam zadovoljan kako je sve ispalo. U takvim projektima nema nikakvog mjesta za osrednjost, potreban je perfekcionizam.

Oko nekih od ovih fotografija postoje i kontroverze. Primjerice, za “Majku izbjeglicu” Dorothee Lange, kasnije se interpretiralo da postoji mogućnost da je ona posjela majku na tu lokaciju, i rekla joj kako da joj pozira?

- Kompozicija svake fotografije, osim one Diane Arbus “Dječak sa igračkom ručne granate u ruci”, i općenito njezinih radova, namještena je, promišljena i nije spontana.

Radili ste reklame za mnoge velike klijente, Coca colu, Microsoft i sl., dobili ste brojne najvažnije nagrade na ovom polju. Bavite li se i dalje reklamom ili isključivo umjetnošću?

- Bavim se i jednim i drugim. Imam obitelj. Dolazim iz siromaštva, ne mogu otići roditeljima da me financiraju. Zaradom na reklamama financiram i umjetničke projekte.

Kako je došlo do suradnje s Davidom Lynchom na projektu “Psychogenic Fugue”?

- Svidjelo mu se što radim, i dogovorili smo da rekreiram likove iz njegovih filmova, ponovno kroz Johna.

Jedan od posljednjih vaših projekata kratki je film nastao na temelju Platonove priče o ljudima koji se sakrivaju u pećini, a svijet interpretiraju preko sjena koje vide u pećini. Simboličan rad za naše vrijeme?

- Da, danas je više od pola Amerikanaca u toj pećini. Vrlo smo glupa zemlja u ovom trenutku. Sram me te gluposti. Ne mislim samo na one koje su glasali za onog za kojeg nisam ja glasao, već i na one koji nisu uopće izašli na izbore, a takvih je mnoštvo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 05:35