Jedna od najpoznatijih priča o odanosti, koja se često veže uz pse kao kućne ljubimce, ona je o odnosu Homerova junaka Odiseja i njegova psa Arga. Nakon deset godina borbe u Troji te deset godina provedenih u povratku, Odisej stiže kući, gdje ga odmah prepoznaje upravo njegov uvijek vjerni pas.
Upravo je "Semper fidelis - kućni ljubimci u antici" (Semper fidelis, hrv. uvijek vjerni) naziv prve u ciklusu izložbi koje se bave temama iz svakodnevnog života u Rimskom Carstvu.
"Izložba ‘Semper fidelis - kućni ljubimci u antici‘ nastala je u želji da se u više manjih izložba interpretiraju teme iz svakodnevnog života u Rimskom Carstvu. Izložbe su objedinjene pod zajedničkim nazivom ‘Neka se čuje i druga strana - svakodnevni život u Rimskom Carstvu‘. Kako sam cijeli život okružena životinjama i odrasla sam s njima, nekako mi je logično bilo da prva u ciklusu bude izložba baš o životinjama, odnosno kućnim ljubimcima. U planu su i druge izložbe, koje se nekako poklapaju s gorućim temama u modernom društvu, poput odnosa prema ženama, marginaliziranim ljudima itd.", otkriva autorica spomenute izložbe Arheološkog muzeja u Zagrebu, kustosica Nina Gostinski.
Osim mitoloških pripovijesti, o mjestu koje su psi zauzimali u čovjekovu životu svjedoče i pronađeni epitafi, doznajemo od autorice izložbe.
Obliven suzama
"Kako je bila slatka i prijateljski nastrojena! Dok je bila živa ležala je u krilu, uvijek dijeleći san i krevet. Kakva šteta, Myia, što si uginula! Lajala bi samo ako bi si neki suparnik uzeo slobodu i legao pokraj tvoje gazdarice. Kakva šteta, Myia, što si uginula! Dubina groba te sada drži, a ti ne znaš ništa o tome. Ne možeš više divljati ni skakati po meni, niti gristi ugrizima koji ne bole", stoji u jednome takvome natpisu.
U drugom je epitafu o svojoj tuzi zbog uginuća psića Patricea njegov vlasnik napisao:
"Nosio sam te obliven suzama, naš mali psiću, kao u sretnijim okolnostima prije petnaest godina. Sada mi, Patrice, više nećeš davati tisuću poljubaca, niti ćeš moći nježno ležati oko moga vrata. Bio si dobar pas i u tuzi sam te smjestio u mramornu grobnicu i zauvijek sjedinio sa sobom kada umrem. Bio si oštrouman gotovo kao čovjek, jao, kakvog smo ljubimca izgubili. Slatki Patrice, imao si naviku pridružiti nam se za stolom i iz našeg krila tražiti hranu, navikao si svojim pohlepnim jezikom lizati šalicu koju su ti moje ruke često držale i često si pozdravljao svog umornog gospodara mahanjem repa."
Prikazi pasa, prije svega lovačkih pasa te kućnih ljubimaca, prisutni su u antičkoj ikonografiji na mozaicima, u slikarstvu te u skulpturi.
Spomenute skupine vjerojatno su u prikazima zastupljenije zbog boljeg ekonomskog statusa pojedinaca koji su si mogli priuštiti držanje lovačkog psa ili kućnog ljubimca.
Lov na konjima u pratnji pasa smatrao se aktivnošću ljudi višega sloja, a isto se gledalo i na držanje pasa kao kućnih ljubimca, poglavito manjih pasmina.
Osnovne uloge
Da se o ulozi pasa u grčkoj i rimskoj kulturi raspravljalo, potvrđuju razni antički izvori, poput djela Plinija Starijeg, filozofa Aristotela, Katona Starijeg i Varona.
Kad je riječ o psima, u antičkom svijetu osnovne su bile uloge lovačkih pasa, pasa čuvara, ovčara, pasa za vuču i nastupe te kućnih ljubimaca, a kategorije su se ponekad preklapale, pa su neki psi mogli imati više uloga. Spominju se i pasmine, no veći je fokus na geografskoj lokaciji ili mjestu podrijetla nego na pasmini kako je danas poimamo.
Među najpoznatije pasmine pripadaju lakonijan, koji je ime dobio po pokrajini u Grčkoj, te molosijan, koji ime duguje Molosijancima iz pokrajine Epir. Rimljani su ih koristili za lov te kao pse čuvare.
Rimski epigramatičar Marcijal pak prvi spominje pasminu vertagus, psa koji bi prema opisu mogao biti predak suvremenoga hrta. Vertagus je, kao i lakonijan, bio lovački pas, no vertagus je lovio putem vida, a ne njuha, te je bio puno brži od lakonijana.
Među psima kućnim ljubimcima po popularnosti se isticao malteški pas, manjeg rasta i duge dlake, koji je vjerojatno sličio modernom pomerancu. Ovaj omiljeni kućni ljubimac bio je statusni simbol više društvene klase.
Osim o psima, razni izvori pisali su i o pticama kao kućnim ljubimcima. U toj ih ulozi prije svega prikazuje ljubavna poezija određenih rimskih autora.
Prikazi ptica u rimskoj umjetnosti često su simbolični - metafora su ideje, stanja ili božanstva.
Ptice koje pričaju mogu simbolizirati edukaciju i želju za znanjem, ptice u paru brak i vjernost, golubice se pripisuju božici ljubavi Veneri, a paunovi su pratitelji božice braka Junone. Pijetao je, s druge strane, pripadao pogrebnoj simbolici.
Imaginarni likovi iz rimske poezije ukazuju na kulturni fenomen držanja ptica (vrana, čavki, svraka, vrabaca, slavuja, šojki i papiga) u kavezima i ograđenim većim prostorima, avijarijima, često u službi pokazivanja statusa.
O tom trendu svjedoči i zapis Plinija Mlađeg koji pripovijeda da je carici Agripini, ženi rimskog cara Klaudija, poklonjen slavuj od 600.000 sestercija.
Kopitari poput konja, magaraca i mazgi primarno su služili za jahanje i transport te su bili korišteni kao snaga za okretanje mlinova, utrkivanje, zabavu. Kao ni pse, nije ih se konzumiralo.
O konjima, kojima su često nadijevali imena, pažljivo se brinulo, posebice stoga što su bili skupi pa je posjedovanje konja u antici podrazumijevalo viši status, bogatstvo i prestiž.
Dokazi o ukopu konja i pasa su mnogobrojni. Rimljani su vjerovali u život nakon smrti, pa su razlozi ukopa navedenih životinja mnogostruki; od druženja, zaštite i službe do označavanja društvenog statusa i isticanja povezanosti životinje s vlasnikom.
Kao ljubimci se ponekad spominju i ukroćene divlje životinje poput zečeva, jelena, gazela, antilopa, lavova, tigrova, slonova i medvjeda. Način na koji bi se te životinje doživljavale ovisio bi u velikoj mjeri o pripitomljenosti životinje, no kako se pripitomljenost ne može detektirati na kostima, zooarheologija kod divljih životinja nije od velike pomoći.
Dok su divlje i egzotične životinje poput lavova u ulozi kućnih ljubimaca vjerojatno bile samo u iznimnim okolnostima koje se vežu uz careve (Dion Kasije u zapisu navodi da je car Karakala kao ljubimca imao lava Akinakesa), zečevi, koji su bili plijen rimskih lovaca, ponekad su bili zadržani kao ljubimci. Razni primjerci rimskih umjetnina prikazuju ljude kako ih maze.
Držanje kućnih ljubimaca je u starih Rimljana, dakle, bila raširena praksa koja je uključivala lepezu životinja, od pasa, mačaka i ptica do reptila, vodozemaca, riba, insekata i egzotičnih životinja. U istraživanju odnosa ljudi i životinja u antici stručnjaci se oslanjaju na pisane izvore, vizualne izvore poput mozaika ili fresaka te arheološke ostatke u formi iskopanih životinjskih ostataka.
Dok su na nekim geografskim lokacijama unutar Rimskog Carstva neke vrste bile integrirane u kulturu, na drugima su te iste vrste bile percipirane isključivo kao plijen i hrana.
U antici je držanje kućnih ljubimaca postojalo, no poimanje životinja nije bilo istovjetno onom modernom. Kako u antici odnos prema životinjama nije bio standardiziran u suvremenom smislu, pojam "osobna životinja" je precizniji od termina "ljubimac". Ipak, razni pisani izvori potvrđuju da postoje slučajevi davanja imena ljubimcima, da je između vlasnika i ljubimca dolazilo do iskazivanja odanosti te da se ljubimcima znalo izražavati poštovanje podizanjem nadgrobnih spomenika.