Šimat Banov o natječaju za Tuđmanov kip: Kipare smo poslali na popravni

Autoritet za skulpturu Ive Šimat Banov bio je član ocjenjivačkog suda na natječaju za spomenik prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu u Parku Franje Tuđmana na kojem su izabrana četiri jednakovrijedna rada, djelo kipara Kuzme Kovačića, Nevena Bilića, Kažimira Hraste te dvojca Marija Ujević Galetović i Marijana Birtić. Uslijedile su kritike jer žiri nije donio konačnu odluku. Šimat Banov, autor knjige “Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas”, poznat je i po svome ranijem kritičkom govoru “o Tuđmanima”, pa i molbi da se uvede moratorij na spomenike “dok ne dođu pitomiji ljudi i vrijeme”.

Zašto nije izabrano pobjedničko rješenje?

- Ocjenjivački sud je izdvojio četiri rješenja koja nisu izvedbena. To potvrđuju i riječi naručitelja koji kaže da žiri nije izabrao rad. Točno. Nije. Odabrali smo četiri rada da se još dorade i da se eventualno vidi da li možda neki ima potencijal. Ostavila se mogućnost da se neki rad ukaže kao izvedbena mogućnost. Rok za to nije vremenski određen. Mi smo svojim ocjenom verificirali da su ova četiri rada dovoljno dobra, ali da nije bilo onog pravog.

Skulptura i prostor

Riječ je uglavnom o figurativnim rješenjima.

- Pa, očekivao sam puno raznorodniji i bogatiji pristup toj temi. Nije riječ o tome je li figura ili ne. Jako dobro znam za veličinu Kuzme Kovačića, Nevena Bilića, da ne govorim o Mariji Ujević Galetović o kojoj sam napisao i monografiju. Marijina rješenja su zapravo kultura i civilizacija spomenika. Znam dobro i o kiparskim vrijednostima Mire Vuce, ali se ne bih nikada mogao složiti s njegovim kninskim spomenikom Prvom predsjedniku. Riječ je o nečemu drugome. Prostor Parka Franje Tuđmana i njegov okoliš jedan je ogroman prostor i svaka figura u tom za sada neuređenom prostoru je izgubljen čovjek, čak i s najvećim postamentom. Na toj “pustopoljini” figura je izgubljena. To je prolaznik. Prolazan. Da je prostor po projektu arhitekta Nenada Fabijanića već uređen, onda bi i figura imala svoje jasno određeno mjesto. Ovako je Preradovićevo “Bože mili kud sam zašo…”

Ključni problem je prostor za spomenik?

- Jasno. Veliki, mali, urbani, ruralni, uređen, neuređen… Skulptura je prostor. I ona ga određuje. Kip nije pasivno tijelo koja se gnijezdi u prostoru. Meštrovićev Tesla u Masarykovoj je primjer komemoracije prostoru. Mrtva stvar.

Kako to da ste uopće sudjelovali u žiriranju s obzirom na vaš dosadašnji rad?

- Zamoljen sam da uđem u ocjenjivački sud. Naglašavao sam da sam o dosadašnjim spomenicima pisao i sudio loše, nazivao ih raznim imenima. Rečeno mi je da to nije važno. Stoga ako su mnogi i moguće uvrijeđeni prešli preko mojih oštrih pisanja nisam se htio praviti važan i pametan. Mogao sam po stoti put ironično i odmaknuto, oštro o spomeniku, ali sam odlučio napustiti tu komotnu poziciju komentatora i nastojao pomoći. Pokazalo se da je nevolja iznutra ista kao izvana.

Od nagrađenih radova da li je vama neki bio bolji?

- Četiri rada imaju neku mogućnost dorade, a misleći upravo na prostor, vidimo ponajviše mogućnost jednoga rada. U stablu Kažimira Hraste leži po Ocjenjivačkom sudu mogućnost koja se, konstruktivnim i svjetlosnim i kolorističkim potencijalima, uz odricanje od deskriptivnih elemenata, može funkcionalno uplesti u prostor. Stabala ima po cijelom svijetu i u umjetničkom smislu jako dobro cvatu. Oni znaju za trajno proljeće. Nažalost, sjajno Plavo stablo Vaska Lipovca u Splitu je uklonjeno. Hrastin rad za Tuđmanov spomenik u Kninu, gdje je zahtjev za doslovnošću - lik koji ljubi zastavu, po nekima “krpu”, na široki odrješiti, da ne kažem svjetski način, bio je rad s velikim prostornim, simboličkim značenjskim potencijalima razvijenoga tijela u prostoru koje ništa ne gubi niti u malome niti u velikom mjerilu. Pa doista, umjesto ulickanih i retuširanih mladomisničkih fotografija trenutnih državnih čelnika, koje su obavezne u svakom državnom uredu, moglo je, barem u Kninu, stajati Hrastino rješenje u manjem mjerilu.

Prsti politike

Zašto nije velik odaziv na slične natječaje? Evidentno je odsustvo mlađe generacije.

- Da. To mi je tajna. Natjecanja su se zgadila mnogima. Vidim prste politike i njihove neuke agresivnosti. Gdje su mladi autori? Ruf, Pavić, mlađi Hraste… gdje su umjetnici poput Jurića, Hržića, Zrinšćaka, Kraškovića, Majkusa, Perkova? Gdje su ljudi koji prostorno promišljaju o zadaći koja je asocijativna, moguće i konceptualna i kinetička, svakako prostorno ambicioznija i značenjski kompleksnija? Mene bi jako zanimalo što bi nastalo recimo suradnjom arhitekta Nikole Bašića i Mirjane Vodopije, Silvija Vujčića ili Ivane Franke, Damira Očka i Nenada Fabijanića.

Kako sve ubuduće raditi?

- Kriterij prosječnosti populističke razumljivosti usidrio se i dobio narav oklopa, te odbio smjelija rješenja. Treba pogledati rješenja u drugim europskim metropolama. Tamo nema ove smrtne i gromovite ozbiljnosti. Kako dalje? Za sada okanimo se spomenika i spomeničarenja, obljetničarenja; gradimo bolnice, škole, vrtiće, pomažimo nevoljne, a onda stvorimo spomenike i našima i vašima ako već to oni i nisu.