Nina Ivančić na scenu je stupila početkom osamdesetih godina, u jednom od onih razdoblja kad se govorilo o kraju slike kao medija. Ako je, najbanalnije rečeno, povijest učiteljica života, o smrti slike ili bilo kojeg drugog umjetničkog medija više se, vjerujemo, neće govoriti od 2022. pa nadalje. Iako, naravno, razumijem kontekst vremena koji je trebao promjenu.
Medij je za pojedino umjetničko djelo najmanje važan; važan je rukopis. Nina Ivančić je i kći velikog Ljube Ivančića, odrasla je u umjetničkoj obitelji, uz slikara.
Bila je jedna od najvažnijih protagonistica Nove slike, tada vrlo bitnog pravca, koji je ukazao na drugačije mišljenje. Sada joj je u Galeriji umjetnina Split kustos Božo Majstorović priredio retrospektivnu izložbu, koja će se moći pogledati do 5. veljače. Niz je godina predavala na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Kao i njezina djela, ova je umjetnica diskretna i dostojanstvena, samozatajna, ne gura se u prvi plan i kaos suvremenog društva promatra s udaljenosti.
No, njezina su djela zasigurno zadužila domaću povijest umjetnosti i bez nje se ona neće moći ispisati. Izložba obuhvaća više od stotinu radova nastalih od sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća do nove serije geometrijskih kolaža. Jedan od ključnih utjecaja za ovu je umjetnicu bio odlazak u New York sredinom osamdesetih godina, kad još čvršće definira svoj rukopis.
Jedni od temelja su motivi broda te motivi aviona, koje uvodi malo kasnije, pri čemu upotrebljava rukopis kakav se koristi za tehničku prezentaciju proizvoda u specijaliziranim časopisima.
Ponekad je on u boji, a ponekad su radovi crno-bijeli. No, moram priznati da su mi prilično interesantni i umjetničini raniji radovi, posve drugačijeg rukopisa, kao što su "Plavi toranj" ili "Primavera".