Lauba

Sa skulpturama Erwina Wurma na izložbi ‘The Show‘ možete se i napiti ako želite

Zagreb, 100721.
Lauba.
Izlozba austrijskog umjetnika Erwina Wurma jednog od najvaznijih aktera na globalnoj umjetnickoj sceni. Njegovi radovi nalaze se u brojnim muzejskim kolekcijama medju kojima se isticu MoMA New York.
 Goran Mehkek/Cropix
Izložba traje do 25. kolovoza i vrijedna je svake preporuke. Rijetko kod nas bude izložba tog profila međunarodnog autora

Kada su, nedavno, stizale grafike Pabla Picassa i Joana Miróa u Opatiju mnogi su mediji u Hrvatskoj pohitali u paviljon Juraj Šporer kako bi snimili njihovo iskrcavanje. Pisali smo pri tom o nekritičkom pristupu u hrvatskom medijskom prostoru, kada su u pitanju zvučna imena. Kao da nije pri tom uopće bitno je li riječ o važnom djelu pojedinog umjetnika, ili možda, fotokopiji.
Ne tvrdim da izložba Erwina Wurma koja je otvorena u Laubi u Zagrebu nije medijski popraćena, no nije dobila taj prizvuk spektakla, nije bilo spomenutog medijskog natjecanja u izvještavanju, iako ga je u ovom slučaju trebalo biti puno više nego kod opatijske izložbe. Riječ je, naime, o djelima jednog od najvažnijih suvremenih umjetnika na međunarodnoj razini.


Pri tom za razumijevanje rada ovog umjetnika nije, zapravo, potrebno besprijekorno poznavanje te scene. Njegova je simbolička poruka promišljena, no izvedena tako da je i najširoj publici jasno prenesena. Ne treba puno dvojiti o čemu je riječ. U velikom prostoru Laube Wurmov se rad dobro uklapa. Najupečatljivija je, pri tom, "Uska kuća" koja se mogla vidjeti i na Venecijanskom bijenalu. Kuća je to poput prave, onakve kakvima se najčešće živjelo iza Drugog svjetskog rata, izvan velikih gradova u Austriji. U u jednom od takvih je i u tom razdoblju umjetnik rođen, 1954. godine u mjestu Bruck an der Mur. No, sve je u toj kući preusko. Vi možete u nju ući, kretati se po njoj, no one koje od toga pate, a ima nas popriličan broj, brzo će uhvatiti klaustrofobija, poželjet će što prije izaći. Upravo je takav osjećaj, rekao nam je u intervjuu koji nam je dao neposredno uoči zagrebačke izložbe sam umjetnik, imao dok je odrastao u sredini koja je bila uskogrudna, ksenofobična, s neprekidnim osjećajem nepovjerenja prema drugom i drugačijem. Nije njegovo djetinjstvo bilo nesretno, bilo je tipično za ono doba, no osjećao je da je to previše skučena sredina za njega, da ga sputava, ponekad čak i guši. Da uistinu osjeća popriličnu klaustrofobiju. Nevjerojatno je koliko je tom jednom idejom, naizgled jednostavnom, uspio prenijeti tu simboliku. Vi njegov rad fizički osjećate, doslovce želite pobjeći van njega, što dalje. Doduše, ostavila sam si dovoljno vremena da proučim kako je izgradio sitan stol za objed, sitan wc, sitne papuče koje teško tko da bi mogao obući, malenu kadu u koju se nemoguće uvući, labavo za pranje ruku, zeleni telefon kakav se u to vrijeme često koristio, i slično. Detalja je čitav niz. Pravih su dimenzija jedino čipkasti zastori, crno-bijele obiteljske fotografije i nekoliko desetaka knjiga na policama. Još jedan od njegovih poznatijih je radova na samom početku izložbe, riječ je o automobilu koji je oblikovan poput pravog, no nakošen, izokrenute perspektive. Autima se bavio i u seriji u kojima ih je oblikovao predimenzionirane, kako bi ukazao na potrebu pojedinaca za što većim i što bržim automobilima, kao svojevrsnog ispunjenja.
Ima u njegovim radovima puno poigravanja s percepcijom, puno humora, puno ozbiljnih pitanja.

Wurm je studirajući skulpturu brzo počeo promišljati o tome koji je suvremeni pristup ovom mediju, kako izaći izvan klasičnog poimanja skulpture. Zanimalo ga i dijalog umjetnosti i čovjeka, posjetitelja izložbe. Taj dijalog možda najbolje postavljaju njegove "Skulpture koje piju", na izložbi ih je nekoliko. One su zamišljene tako da pozivaju posjetitelje da se s njima napije. Dapače, ideja je da je rad dovršen kada se pojedinac sa skulpturom napije. Izložbu sam obilazila nekoliko dana nakon što je otvorena, boca votke na jednoj od skulptura gotovo je čitava bila puna, otpijeno je tek par gutljaja, tako da bi se u šali moglo reći da zagrebačka publika još nije do kraja konzumirala Wurmov rad. U međusobnom su odnosu u njegovim radovima, najčešće, performans, skulptura, fotografija. Zanima ga apsurd, kao svoje uzore prije će spomenuti Ionesca ili Becketta nego svoje kolege umjetnike.
U široj je javnosti možda najpoznatiji po svojim "Jednominutnim skulpturama". Riječ je o skulpturama uz koje dolaze uputstva kako ih koristiti, publika ih konzumira, i tako postaju dio njegova rada. Umjetnik vam, dakle, da upute i vi po njima morate djelovati. Nije vam baš previše ugodno, no funkcija umjetnosti, njezin bar jedan dio, trebala bi biti da izaziva nelagodu, da provocira, da nas potakne na to da izađemo iz uljuljkane svakodnevice.


Na izložbi u Zagrebu može se pogledati nekoliko skulptura iz tog ciklusa: upute su primjerice, da morate staviti glavu u rupu u stolu, koja je umjetnik za vas predvidio, da dvoje među sobom mora držati razna sredstva za čišćenje, najmanje pet komada, i slično. Možda i nije za svačiji ukus ova igra s dosjetkama, no Wurma u pravilu voli i kritika i publika. I to s punim pravom.
Inače, jedna se od Wurmovih skulptura, golemog čovjeka u odijelu, bez glave, i s izokrenutim dijelovima tijela, može pogledati na Cvjetnom trgu u Zagrebu, u javnom prostoru. Kako bi nam dobro došlo da podignemo skulpturu takvog, suvremenog profila uistinu na nekom od zagrebačkih trgova, a ne samo za trajanja izložbe.
Wurmova se izložba može pogledati dobar dio ljeta, do 25. kolovoza, vrijedna je svake preporuke u umjetničkom kontekstu. A pri tom ćete se dobro i zabaviti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. svibanj 2022 08:23