Prošle je godine Maja Smrekar pokazala na festivalu Ekstravagantna tijela svoj rad sa štencima koje je dojila, i izazvala popriličnu pažnju javnosti. Ove godine udruga Kontejner, čija je bila gošća, organizira u Hali V Tehničkog muzeja TouchMe festival. Vidjet ćemo radove međunarodnih i domaćih umjetnika koji, kako najavljuju, stvaraju na granici umjetnosti, znanosti i tehnologije.
Festival počinje 17. rujna. Imaju puno zanimljivih gostiju, jedan od zanimljivijih svakako je Thomas Thwaites, britanski umjetnik i dizajner, koji će na festivalu predstaviti svoj rad “Čovjek jarac”, koji je pripremao mjesecima, pa i godinama. Naime, Thwaites je naprosto za ovaj rad, postao - jarac. Zainteresirao je i međunarodne kolege, dao je intervjue među ostalim i Guardianu i Vogueu. Uoči predstavljanja svojeg rada u Zagrebu, s ovim smo autorom razgovarali za Jutarnji list.
Studirao biologiju
Thomas Thwaites studirao je biologiju, a potom magistrirao dizajn. Za sebe će reći da je “dizajner kojeg zanimaju tehnologija i znanost”. Prije projekta o kojemu razgovaramo, u britanskom se društvu pročulo za njega kada je na temelju citata Douglasa Adamsa (Vodič kroz galaksiju za autostopere) pokušao napraviti sam samcat toster, koji se inače sastoji od nekoliko tisuća dijelova. Uspio je, rad je danas u znamenitom londonskom Victoria&Albert Muzeju, na odjelu čiji je naziv Dizajn od 1945. godine do danas.
Na početku razgovora, pitamo ga, naravno, što ga je inspiriralo da postane čovjek-jarac? Negdje sam pročitala da je inspiraciju dobio dok je čuvao psa od nećakinje.
“Uobičajeni je san u djetinjstvu da postanete životinja pa ne morate ići u školu i slično. To se negdje zavuklo i u moje sjećanje. Nakon što sam odrastao, našao sam se na točci u kojoj sam bio nezadovoljan svojim životom, razmišljao sam o tome kuda sam krenuo, što dalje, i ideja mi je sinula. Da, brinuo sam u tom trenutku o psu svoje nećakinje, koji je samo sretno trčao okolo i lajao. Pomislio sam kako bi bilo sjajno uzeti godišnji odmor od toga da ste ljudsko biće”, govori.
Opasna litica
Na pitanje koji mu je bio najveći izazov u danima dok je bio jarac, odgovara: “Prvi je dan uzgajivač tjerao svoje stado s alpskih livada na pašnjake u dolinu, gdje će prezimiti. Bilo je to bolno i zastrašujuće iskustvo. Dok sam se spuštao sa strmih litica bez ruku koje bi me mogle spriječiti u padu, osjećao sam koliko sam krhko biće, koliko sam čovjek. Ostale su se koze iz mojeg stada zatrčale prema dolje. No, kada sam ih sustigao u dolini, svi smo bili opušteniji. Ništa nije bilo za raditi u tim trenucima osim jesti travu. Bilo je to meditativno iskustvo”. Osim toga, kaže, bilo je puno bolnije biti na četiri noge nego što je zamišljao: “Ako pogledate kostur bilo kojeg sisavca, čine se slični ljudima. No, postoje očito razlike, i te se razlike brzo iskristaliziraju kao bol”. Negdje je, pitamo ga, ipak morao podvući granicu?
“Da, naravno. Spavao sam u staji sa stadom, no malo iznad poda, tako da nisam spavao u kozjem izmetu. Vani je bila temperatura takva da sam se smrzavao. Pojeo sam puno trave, i dobio sam crve, koje sam, doduše, riješio tabletama. No, crta koju sam povukao bila je jednostavna: nije bilo potrebno da patim jer patnja ne daje osjećaj slobode. Želio sam se osjećati kao doma, u svojem okruženju”. Na projektu je radio mjesecima, možda i godinu dana, da bi tri dana zaživio život jarca. Kako je riješio temeljne izazove, protetiku, želudac koji je drugačiji od kozjeg i slično. “Sam sam napravio crne noge i druge dijelove, no prednje je noge napravila za mene klinika za protetiku Dr. Heath. Bilo je jako umarajuće, ponekad i bolno, biti na četiri noge, kako me i upozorio. Bilo je u redu penjati se po brdu, no spuštati se je zahtijevalo dosta snage”, govori Thomas Thwaites.
Umjetni burag
Jeo je, kaže, dosta trave, no “sisavci ne proizvode enzime koji pomažu probaviti celulozu u travi. Koze i ostali preživači imaju burag koji je pun mikroorganizama poput bakterija i gljivica koji mogu ‘slomiti’ travu, pomoći probaviti mikroorganizme. Pokušao sam napraviti vanjski umjetni burag, no znanstvenici koje sam posjetio, koji u svojim istraživanjima koriste umjetne burage, savjetovali su me protiv toga, jer sam mogao dobiti neizlječivu infekciju crijeva”. Za svoju je avanturu pretvaranja u jarca, Thomas Thwaites, odabrao švicarske Alpe. Zašto? “Postoji sport u sklopu kojega se ide penjati sa stadom koza.”
Kakav je bio dio priče vezan uz samu socijalizaciju, kako su ga koze prihvatile, pitamo našeg sugovornika? “Prvi dan nisam uspješno pratio koze u spuštanju s planina. Bile su nervozne i uplašene od mene, jer sam stenjao i uzdisao po putu. No, kad sam ih uspio sustići na pašnjaku, postale su radoznale...