S ANNIE LE BRUN OBIŠLI SMO IZLOŽBU U MSU Što povezuje Maxa Ernsta i slavonsku kabanicu

Kada je pjesnikinja i kritičarka Annie Le Brun postavila, prošle godine, u pariškom Muzeju d’Orsay, blockbuster izložbu posvećenu Marquisu de Sadeu, koja je obišla sve svjetske medije, postigla globalnu prepoznatljivost i posjet od 250 tisuća ljudi, bila je to posveta autoru kojeg je proučavala prethodnih trideset godina svojeg života. Kada je postavljala izložbu gotovo pa apstraktnih crteža Victora Hugoa (iako su nastali 30-ih godina pretprošlog stoljeća), vrlo je vješto povezala njegov književni i likovni rukopis.

Sada je autorica svoje do sada najintimnije izložbe, posvećene Radovanu Ivšiću, pjesniku i piscu kojeg je upoznala u pariškim nadrealističkim krugovima i s kojim je provela pet desetljeća života, izložbe “Nepokorena šuma” koja se u četvrtak otvara u MSU.

Sudbina ‘Narcisa’

Izložba je naprosto fantastična. Među najboljima, ako ne i najbolja od svih otkako je ovaj Muzej preseljen s Gornjeg grada. Ne samo zato što je postav prvi put ubio inače vrlo hladne zidove, i bojom i nizom pregrada, pa u prostorima predviđenima za povremene izložbe prvi put imate osjećaj da uistinu hodate po izložbi, već prije svega zbog njezine misli, drukčijeg, neškolskog pristupa koji povezuje, primjerice, djela slavnog Maxa Ernsta sa slavonskim narodnim kabanicama od slame, ili Victora Hugoa s fosilom starim milijune godina (iz Hrvatskog prirodoslovnog muzeja). Izložba iz koje bi hrvatski kustosi trebali učiti.

Dok obilazimo izložbu, Annie Le Brun s jednakim mi oduševljenjem priča o “sjajno izdubljenim” narodnim drvenim posudama u kojima su Slavonci spremali svoju hranu, i umjetničkom djelu zvijezde francuske suvremene umjetnosti, inače kćeri bivšeg francuskog premijera, Lionela Jospina, Eve Jospin.

Radovana Ivšića, preminulog supruga Annie Le Brun, kojemu je posvećena izložba, hrvatskoj publici ne treba posebno predstavljati. Bio je sin sveučiličnog rektora, jedno od njegovih prvih djela, “Narcis”, dao je zaplijeniti Ante Pavelić, a nakon rata, nakon jedne burne svađe u društvu pisaca iz kojeg ga isključuju, odlazi definitivno u Pariz, gdje se najčešće druži s ocem nadrealističkog pokreta Andréom Bretonom. A ugledna izdavačka kuća Gallimard izdaje njegova djela na francuskom. To je, inače, bilo prvi put da je Gallimard objavio nekog autora iz ovih krajeva.

Erotika bogomoljke

Od likovnih umjetnika cijenio je Matiju Skurjenija, kojeg je, prisjeća se Annie Le Brun, “često pozivao kod sebe u Pariz” i čijih je radova dosta na izložbi, kao i radova zajedničke prijateljice bračnog para, Toyen. Toyen je, inače, umjetnica iz Češke, koja se sebi obraćala u muškom rodu, odijevala se i kao muškarac i kao žena, pričala je da voli žene više od muškaraca, a bila je cijenjena po svojim erotskim crtežima. Zanimljivo je bilo i njezino poimanje erotike, pa ju je tako na izložbi Annie Le Brun postavila u dio povezan s erotikom, crtež Toyen na kojemu je prizor bogomoljke koja svog muškarca ubija, a ispod je prizor dva jaguara u erotskoj igri. U erotskom dijelu izložbe je nekoliko prizora žena povezanih na erotski način drvećem, jedan od njih je s potpisom jednog od najvažnijih europskih slikara erotike u povijesti Felixa Ropea.

Spomenuta Toyen često je radila ilustracije uz književna djela Radovana Ivšića, kao i Joan Miró čiji je jedan rad, s nizom organskih oblika te crvenom zvijezdom, s posvetom Radovanu Ivšiću, također na izložbi. Na izložbi su i radovi Jindřicha Heislera, inače Židova kojeg je Toyen tijekom čitavog Drugog svjetskog rata sakrivala u kupaonici.

Annie Le Brun izložbu o de Sadeu nazvala je “Napad na Sunce”, prema jednom njegovom citatu. Ivšićeva izložba “Nepokorena šuma”, tumači nam, “nije nastala prema citatu, već je nepokorena šuma simbol njegove mentalne slobode, onog što mu je bilo važno čitav život”, te dodaje: “Neki su od radova iz naše privatne kolekcije, neki su onih umjetnika koje je Radovan cijenio, koje je hvalio, a treći su, poput ovog rada Sebastijana Dračića, na koji mi je ukazala Snježana Pintarić, naprosto mentalno povezani s njime i njegovom misli.”

Naime, kustosica izložbe s Annie Le Brun je i Snježana Pintarić, ravnateljica MSU, koja je predlagala i niz suvremenih umjetnika. Uz Sebastijana Dračića, njegov “Početak i kraj svijeta”, tu je i slika Lovre Artukovića “Pejsaž kao stvoren za priču”.

Na izložbi je i jedan prizor šume Borisa Bućana, “Konjanik u krošnji drveta”, te poznati plakat za Žar pticu, na kojemu je ptica među vlatima trave.

- Bućan je naš dobar prijatelj. Radovan je bio noćna ptica, kao i ja, kao i Bućan. Znali smo se, kad bismo bili u Zagrebu, susresti noću i hodati gradom - priča Annie Le Brun, dok obilazimo izložbu, na vrlo simpatičnom hrvatskom, kojemu nedostaje tek poneki padež. Izložba je zamišljena u nekoliko cjelina, svaku cjelinu prati drukčija boja zida.

Prijateljstvo s Bretonom

Uz spomenuti rad Eve Jospin, u uvodu u izložbu je i ciklus prizora sa stratišta Sandre Vitaljić, “Neplodna tla”, te prizori stradanja iz doba Prvog svjetskog rata, s potpisom Vladimira Filakovca. Naime, tema je prve cjeline ugrožena, opustošena šuma. Tek nakon tog poglavlja slijedi optimizam, odnosno “Šuma početaka”: “Radovan mi je znao reći, kad bih bila u nekom od lošijih raspoloženja, da, unatoč svemu, svake godine trava raste, uvijek je imao taj optimizam u sebi.”

U ovom je poglavlju, primjerice, okamenjeno cvijeće iz Prirodoslovnog muzeja, ili Waldingerove šume iz 19. stoljeća. Sljedeće je poglavlje “Šuma izmještenosti”, tu su primjerice rad Gustavea Courbeta iz Strossmayerove galerije, pa poglavlje “Vitez u šumi”, gdje je i Ivšićeva fotomontaža Bretona kao konjanika: “Breton je često govorio za sebe da, kada bi radio autoportret, to bi bio vitez na konju, jer je to želio biti u djetinjstvu, pa ga je Radovan tako i napravio, na sebi specifičan način.” “Šuma munja” je poglavlje već spomenute erotike u šumi...

Sve u svemu, izložba koju svakako vrijedi pogledati.