U Domu hrvatskih likovnih umjetnika - Meštrovićevu paviljonu, 2. veljače u 19 sati otvara se izložba "Mjesto okupljanja" na kojoj će se premijerno predstaviti umjetnički radovi Roberta Torrea, poznatog psihijatra, znanstvenika, književnika i filozofa.
Izložba pokazuje još jednu, manje poznatu stranu autora knjige "Ima li života prije smrti" - onu umjetničku.
"Intenzivno je slikao posljednjih petnaestak godina. Slikanje mu je bilo, uz posao i pisanje, treća djelatnost. Nipošto hobi, imao je dubinski poriv prema tome, jednako kao što je radio s ovisnicima ili pisao knjige", govori povjesničar umjetnosti Saša Runjić, autor izložbe i dugogodišnji Torreov prijatelj. "U svemu što je radio daju se iščitati iste poruke, koje dolaze iz istog svjetonazora, tog jednog miješanog stoičko-srednjovjekovnog memento mori".
"Inzistiram na hladnom, promišljenom, cerebralnom, konceptualnom, pa i tehničkom pristupu. Kao polaznu osnovu svojih radova uzimam različite vizualne materijale (karte, mape, znakove, simboličke jezike, dijagrame, sheme, didaktičke prikaze, grafikone…), izmještam ih iz njihova matičnog u likovni kontekst. Rekontekstualizacijom im pokušavam pridodati likovnu estetsku vrijednost. Možda se to iz izloženog ne da zaključiti, no držim da su moje stvari i na starinski način lijepe", napisao je svojedobno Torre o svojem radu.
I dok su ga knjige učinile popularnim kod šire publike, njegov umjetnički rad bio je manje poznat iako je povremeno izlagao u nekim manjim galerijama.
"Iz njegovih slika progovara psihijatar, ali i filozof. Mislim da je njegovo slikarstvo jako neobično u kontekstu suvremene likovne scene, potpuno dolazi iz jednog neočekivanog kuta. Riječ je o jednom ozbiljnom, konceptualno čistom radu, koji javnost treba vidjeti jer je vrijedan doprinos našoj umjetnosti", kaže autor izložbe, koja je više od retrospektive Torreova umjetničkog opusa.
"Jer svaki njegov iskaz, bez obzira na to je li riječ o tekstu, slici ili javno izgovorenoj riječi, dio je jedne jedinstvene zaokružene cjeline; on je po sebi i u sebi bio jedan hodajući Gesamtkunstwerk - total design i zato smo ga takvog - u cjelini njegova djela - i izložili. Bio je svestran, bavio se svim oblicima kreativnog djelovanja, jedino nije komponirao."
Izložba u HDLU-u je multimedijalna s citatima, TV isječcima i sl., a podijeljena je u tri dijela; glavni čine slike odnosno oslikani koncepti, "Table života", koje su Torreov iskaz o životu kroz likovni jezik, zatim tu je jedan manji ciklus skulptura od kaširanog papira na temu zaštite na radu, što je Torreov hommage ocu, a treća su cjelina piktogrami, točnije parafraze piktograma.
"Te je piktograme, koji su izrazito zabavni, šareni, opuštajući, radio ciljano, dio je bio izložen u bolničkim prostorijama. Želio ih je po svim hodnicima objesiti kao neki stalni postav", otkriva Runjić.
Izložba počinje u Galeriji Bačva, gdje posjetitelje dočekuje jedan izrezbareni drveni krevet s motivom anđela na uzglavlju.
"On je tu skulpturu napravio umjesto zaručničkog prstena svojoj tadašnjoj supruzi Nini kao znak svoje ljubavi. To je bio njihov bračni krevet."
Sama činjenica da Torre nije bio likovno školovan, kako tumači Saša Runjić, nimalo ne umanjuje značaj njegovih radova.
"Jer ovdje je riječ o zrelom opusu jednog vrlo upućenog i osviještenog amaterskog umjetnika koji se suvereno kreće uskim, ali dobro utabanim stazama oskudnog zanatskog umijeća s jedne i golemog teorijskog poznavanja umjetnosti s druge strane, pronalazeći jedinstven likovni jezik kojim je u stanju izraziti svoj složeni opori odnos prema svijetu i životu."
Torre je svoje slike, koje karakteriziraju jarke, vesele boje te dvodimenzionalni, plošni crtež nazivao konceptima, preko kojih je želio odaslati određene poruke. A one su, kako je zapisao u predgovoru jedne svoje izložbe, "da je život jedan jedini, konačan i neponovljivo naš; da ga moramo živjeti prije smrti jer drugog vremena neće biti; da ga olako možemo promašiti i izgubiti najvlastitiju pravost; i zato nam je čuvati naše nutarnje biće, te biti svoj na svome uvijek i svuda".
Veseli izgled njegovih radova s razigranom "Ciciban paletom", kako je pojasnio, u opreci su sa sadržajnom porukom samoga platna. "Tom dopadljivošću želio sam zarobiti očni živac gledatelja. Čovjek ne može ne pogledati platno, a kad ga pogleda, može ga shvatiti jer nije preduboko. A kad ga shvati, ja sam mu, nadam se, pokvario popodne, moguće i cijeli tjedan."