UMJETNIK ULAY

RAZGOVARALI SMO S MUZOM MARINE ABRAMOVIĆ: 'Sjećam se divljeg seksa i velike dileme: raditi zajedno ili ne'

 Bruno Konjević / CROPIX
U povodu izložbe u Ljubljani gdje živi, njemački umjetnik  prisjetio se veze koja mu je obilježila život

Izložba njemačkog umjetnika Ulaya koja je otvorena u Mestnoj galeriji u Ljubljani nazvana je “I Other”.

Iako se naslov djelomice naslanja na performans koji je svojedobno izveo sa svojom bivšom suprugom Marinom Abramović, “The Other”, u sklopu kojeg on upire strijelu u nju, naslov je izložbe, kako mi tumači, prije svega plod njegova zanimanja za druge ljude: “Dugo sam u umjetnosti preispitivao svoj identitet i identitet drugih, još to radim, i smatram da je moralno. I zbog tog sam preispitivanja danas sretan čovjek. Zanimaju me drukčiji, oni s margine društva, odbačeni, siromašni, transvestiti. Kao i antiestetika, koja je i okupirala generaciju sedamdesetih u kojoj sam umjetnički stasao. Uostalom, estetika bez etike puka je kozmetika”.

Susret u Amsterdamu

Ipak, na izložbi “I Other” ne nedostaje radova koje je napravio zajedno s Marinom Abramović. Jedan od najranijih je zajednički nastup na Pariškom bijenalu, koji je uslijedio vrlo brzo nakon zajedničkog performansa na Venecijanskom bijenalu. Također su izloženi uvećani isječci iz mnogih novina koje su pratile performans krađe slike Hitlerova omiljena autora Carla Spitzwega iz Neue Nationalgalerie u Berlinu.

Ulay je rođen kao Frank Uwe Laysiepen u Njemačkoj, u jednom skloništu tijekom bombardiranja 1942. u Solingenu. Odrastao je u Zapadnoj Njemačkoj. Prvi put se oženio kao dvadesetogodišnjak, i dobio prvo dijete. No, ubrzo se seli u Amsterdam koji mu bolje odgovara, ponajprije u umjetničkom kontekstu. Izlaže polaroide koji oduševljavaju tamošnju kritiku. Tamo je upoznao buduću suprugu Marinu Abramović.

Tužba i presuda

Susret će odrediti karijere oboje umjetnika. Bili su u braku, između 1976. i 1988., i zajedno su tijekom tog vremena napravili mnoštvo projekata.

Nakon njihova prekida ona je pažljivo gradila karijeru, što je kulminiralo izložbom u MoMA-i, i u pravilu je na prvom mjestu u anketama o najutjecajnijim umjetnicima današnjice, zvijezda je svjetskih razmjera.

Ulay ju je nedavno tužio jer mu nije isplaćivala postotak od zajedničkih djela koja je izlagala ili prodavala i jer ga često nije supotpisala. Tada se požalio da osjeća kako ga “želi izbrisati iz povijesti umjetnosti”. Presudu je dobio.

Dok prepričava anegdote, Ulay se smiješi, no Marinu Abramović ni u jednom trenutku ne zove imenom, nego samo MA ili Abramović. Na pitanja o umjetnici, odgovara bez zadrške, a spominje je i u popratnom katalogu. Ondje su uz kustose koji pišu u Ulayevu radu, Alenku Gregorič i Tevža Logara, i mnoge anegdote koje umjetnik pripovijeda u prvom licu. Kako kaže, namjerava napisati knjigu o svemu kada bude imao vremena. Pa, kako je upoznao Marinu Abramović?

“U studenome 1975. godine nizozemska me televizija zamolila kao jednog od suosnivača de Appel umjetničkog centra da sudjelujem na seriji emisija o performansu. Prvi put sam je ugledao u tom centru, gdje je izvela performans Thomas Lips. Prvo bi pojela med, zatim bi trbuh razrezala žiletom u obliku zvijezde petokrake, pa bi se bičevala, sve ispred fotografije vrlo lijepog muškarca pod imenom Thomas Lips. Bio je to vrlo uvjerljiv performans. Nakon toga se povukla u sobu, a ja sam osjetio poriv da idem za njom i da joj vidam rane. Tako je i bilo. Sljedeći dan smo se našli u jednom turskom restoranu.”

Artist Marina Abramovic poses for a portrait in New York, June 1, 2012. Abramovic is wearing the Austrian Commander Cross which she received in 2008 as a life time achievement award for her work in the arts. Marina Abramovic, the performance artist who became a cultural phenomenon when she gazed silently at audience members at her acclaimed New York retrospective two years ago, has now allowed herself to be the subject of study. A new film documentary,
Andrew Burton / REUTERS

Na pola puta

Na dan kada smo razgovarali, 30. studenoga, Ulay je slavio rođendan. Isti je dan rođena Marina Abramović. Umjetnicima ta simbolika nije bila nevažna. Već na prvom izlasku, u turskom restoranu, u jednom su trenutku počeli razgovarati o rođendanima: “Nije mi vjerovala kad me pitala za datum rođenja. No, potom sam joj pokazao kalendar s istrganom stranicom na tom danu. Nisam volio rođendane, i uvijek bih unaprijed istrgao stranicu s datumom mog rođenja”.

Nakon večere dogovorili su se da će se susresti na pola puta između Beograda i Amsterdama da vide što i kako dalje. Na pola puta bio je Prag: “Sjećam se divljeg seksa iz tog razdoblja, ali i velike dileme: raditi zajedno ili ne”.

Odlučili su raditi zajedno. U doba najveće ljubavi govorili su o sebi kao o “dvoglavom tijelu”, odijevali se i ponašali poput blizanaca, radili performanse, primjerice “Breathing In/Breathing Out”, tijekom kojeg su jedan od drugog udisali zrak sedamnaest minuta, nakon čega bi se onesvijestili, ili “Nightsea Crossing” u kojemu su šesnaest dana sjedili jedno nasuprot dugog u tišini i postili.

Hod po zidu

S tom je umjetnicom, kaže dalje, potom, obišao bivšu Jugoslaviju: “Najdulje smo boravili u Beogradu, gdje sam je pomirio s njezinom obitelji s kojom je do tada bila posvađana, potom u Istri i u Zagrebu, gdje su bili njezini mnogi prijatelji umjetnici. Sjećam se da sam upoznao Tomislava Gotovca. Izgledalo mi je da umjetnici na čelu s Gotovcem imaju mnogo slobode u tadašnjem režimu, iako su njihovi performansi bili vrlo hrabri i na samom rubu. Svidjelo mi se to društvo. Socijalist sam. I danas bih živio u bivšoj Jugoslaviji kada bi to bilo moguće”.

Najpoznatiji je zajednički rad umjetničko-ljubavnog para bio “Ljubavnici: Hod po Velikom zidu”, u sklopu kojeg su krenuli svatko sa svoje strane Kineskog zida, ona kraj Žutog mora, on kraj pustinje Gobi, danima su pješačili, prešli su svaki 2500 kilometara kako bi se ponovo susreli. Kada su se napokon našli, svoju su turbulentnu vezu prekinuli.

U gornjem dijelu ljubljanske galerije u kojoj izlaže Ulay, golemi je crtež koji prikazuje Kineski zid. Inspiriran crtežom jedan je kineski glazbenik skladao kompoziciju koja se može poslušati pri obilasku izložbe. Sa strane je niz fotografija koje je Ulay snimio sa zida.

Umjetnik na sljedeći način vidi događaje uz ovaj performans: “Prvo nam je trebalo šest godina da uopće dobijemo dozvolu. Kad smo je napokon dobili, naša je veza bila u vrlo lošoj fazi, posljednjih godinu gotovo uopće nismo razgovarali. Sa svakim je išao i prevoditelj i čuvar. Bilježio sam sve u blokiće, što se može vidjeti i na izložbi, zapise je prevoditeljica prevodila na kineski. Unatoč lošim odnosima, bili smo sretni kad smo se susreli nakon tri mjeseca, no kasnije su snimljene neke scene u kojima ona plače i govori da ja mislim samo na sebe. To nije bilo tako”.

Kada je Marina Abramović imala izložbu “Umjetnik je prisutan” u njujorškoj MoMA-i, došlo je više od milijun posjetitelja, mogli su sjesti nasuprot nje i gledati je u oči, što je bio dio performansa. Kada je sjeo Ulay, slomila se i zaplakala, pa su se primili za ruke, što je pogledalo oko 30 milijuna ljudi na YouTubeu. Kako se on osjećao?

“Kada sam došao na izložbu, za stol nasuprot nje gurnuo me naš zajednički galerist Sean Kelly. Nije me očekivala, nije me vidjela dvadeset godina”, kaže.

Međutim, u katalogu uz izložbu piše da je naziv “Umjetnik je prisutan” zapravo njegov: “Izložbu jednakog naziva imao sam u Amsterdamu 1974. Nagovarali su me da pokažem polaroide, ja sam se nećkao. Naposljetku sam ih odlučio izložiti, a vidio sam da mnoge galerije na pozivnicama pišu kako će umjetnik biti prisutan da bi privukle posjetitelje. Zato sam tako nazvao izložbu”.

Teško razdoblje

Performans, svjestan je, danas ima bolji status od onog kakav je imao u njegovim počecima. Ipak, kaže: “Od mene nemojte očekivati da budem umjetnik s potpisom. To je za slikare, a ja sam konceptualni umjetnik s pomalo bizarnim temama”.

Jedna od takvih tema može se vidjeti i na izložbi crno-bijelih fotografija koje prikazuju oca i sina: “Bili su često pijani, asocijalni, prljavi, nisu se prali. Zarađivali su svirajući na ulici. U jednom su trenutku došli u posjed više novca. No, ništa se u njihovim životima nije promijenilo, nisu znali kako”.

Ulay je mršav, visok i vrlo markantan muškarac koji je prešao sedamdesetu, no na njemu se to ne vidi. Prebolio je i rak, o njegovoj je bolesti snimljen dokumentarac. Može li se reći da sve iz svoje svakodnevice pretvara u umjetničko djelo?

“Prišao mi je redatelj Damjan Kozole i predložio da snimimo film. Bilo je to vrlo teško razdoblje za mene, rekao sam mu u šali da to mora biti vrlo kratak film jer imam još malo vremena. No, sada sam dobro, tako da film pruža nadu. I da, sav moj privatni život interpretiram u umjetnosti.”

Kaže da sve svoje umjetnine, sve što je napravio vezano uz umjetnost “čuva poput hrčka u jednom skladištu u Amsterdamu koje rijetko otvara”, iako je pozornost međunarodnih umjetničkih krugova posljednjih godina vrlo usmjerena na ovog umjetnika.

U Ljubljani živi sedam godina, kako kaže, zbog ljubavi, i jer mu odgovara veličina toga grada. Ulayeva je izložba paralelno otvorena i u Kunsthalleu u Frankfurtu i traje do siječnja iduće godine, no kako tumači, izložba u Ljubljani najintimnija je do sada.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. studeni 2024 07:50