DAMIR ŠAGOLJ

'PULITZER ZA SLIKE UŽASA. KAKO SE VESELITI NAGRADI?' Kako se pojedinci od sveučilišnih profesora i uglednih građana pretvaraju u monstrume i zločince

 REUTERS
 

Lani je proglašen Reutersovim fotografom godine, a prije nekoliko dana njegove su se četiri fotografije našle u serijalu za koji je poznata agencija ove godine nagrađena Pulitzerom za najbolju fotoreportažu. Damir Šagolj, rođenjem, ali i stalnom adresom još uvijek Sarajlija, poznati Reutersov fotograf, trenutačno radi u Kini, otkud je za Jutarnji govorio o nagradi i poslu kojim se bavi više od dvadeset godina.

REUTERS

Pričajući o fotografijama koje su osvojile Pulitzera, prvo, valjda mu je lakše, opisuje društveni kontekst, a tek potom zumira, komentira te kamerom zabilježene trenutke užasa kojima je svjedočio.

Njegove četiri nagrađene fotografije dio su serijala koji opisuje bijeg naroda Rohinga iz Mianmara. “Bježeći od terora kojem su izloženi u Mianmaru, Rohinge spas nalaze u Bangladešu. Stotine tisuća izbjeglica su od svojih popaljenih sela morali prepješačiti brda i doline i na kraju, većinom užasno nesigurnim i rasklimanim čamcima, prijeći preko rijeke ili mora do relativne sigurnosti izbjegličkih kampova pokraj Koks Bazara.

Mnoge moje fotografije nastale su za tog prelaska granice, na zadnjem dijelu puta. Nažalost, ta posljednja etapa bijega od etničkog čišćenja za mnoge je bila kobna. Prenatrpani drveni brodovi su preslabi, ljudi koji njima upravljaju vrlo često neiskusni, i to završi katastrofom.

Dvije fotografije iz serije nagrađenih prikazuju upravo te scene - tijela utopljenika, uglavnom su to bila djeca, koje su lokalni ribari povadili iz vode i pokupili po obalama rijeke ili mora”, kazuje Šagolj.

Na jednoj od fotografija je dječak Abdul Aziz, njegove oči prekrivaju dva lista, tijelo pokojnika umotano je u deke. Preminuo je od upale pluća. Fotografija je nastala lanjskog prosinca, tijekom jednog od posljednjih posjeta jednom od izbjegličkih kampova u Bangladešu koji su danas preplavljeni Rohingama, protjeranima iz Mianmara.

REUTERS

“To je jedna od tih strašnih fotografija o kojima ne zna čovjek ni što bi rekao kad za nju dobije nagradu, pogleda tu fotografiju i shvati da će ga tapšati po ramenu i čestitati za nagradu za fotografiju na kojoj je mrtvo dijete, što je strašno.

No, bitno je, s druge strane, što bolje napraviti takvu fotografiju, jer ona pomaže da što više ljudi sazna o događajima, ne bi li se tragedija tih ljudi bolje čula i vidjela”, govori Šagolj komentirajući da i spomenuta fotografija pokazuje da očaj i muka Rohinga nije završila bijegom pred etničkim čišćenjem, napuštanjem Mianmara, da se ona nastavila i u Bangladešu.

Opisujući kako je išao njegov profesionalni put, kaže: “Ozbiljnije sam se novinarstvom počeo baviti tek pred kraj rata u Bosni, kad je postalo jasno da se rat konačno približava kraju i da se treba pripremiti za ateriranje u mir. Nažalost, a to se često zanemaruje, kompletno društvo i njegovi nosivi stupovi su bili na koljenima.

Prije rata sam se uspješno školovao za inženjera elektrotehnike, planirao karijeru u sklopu fantastičnog energetskog sektora koji je u tadašnjoj Bosni, ali i širom svijeta, bio dominantan.

Kad su ratna razaranja minula, jasno mi je bilo da neću moći ostvariti te planove, realizirati ih na posmrtnim ostacima moćnog Energoinvesta i ostalih velikih bosanskih firmi, te da moram graditi novu karijeru. Vremena a ni živaca za neko novo studiranje nije bilo, tako da sam se prihvatio fotonovinarstva - imao sam amatersko, ali solidno fotografsko znanje i, puno važnije, nerv i genetiku novinara.

Po razvaljenim selima

Te prve poratne godine bile su vrlo zahtjevne. Umjesto da putujem po svijetu, uživam u miru, obitelji i prijateljima, ja sam gotovo sve svoje vrijeme provodio po razvaljenih selima, masovnim grobnicama i vječitom blatu balkanskog ludila. Znao sam da moram svoju novu profesiju, ako hoću od nje nešto pristojnije napraviti, što prije dići na neku ozbiljnu razinu.”

Kako se nosi s tim užasima koje gledao oko sebe?

Je li vremenom uspio napraviti neku svoju strategiju psihičkog preživljavanja, nekako se dijelom zaštiti, vlastitog zdravlja radi, od sve te nesreće o kojoj godinama pričaju njegove fotografije? “Nema tu neke posebne strategije, pogotovo ne sveobuhvatne, niti se od toga može čovjek zaštititi. Možda se to može nekako sabiti ili procesuirati onako kako to rade doktori ili vatrogasci, ali potpuno se od onoga čim se ja bavim izolirati ili isključiti je nemoguće. I vrlo je vjerojatno da ću, ako već to i nije slučaj, platiti cijenu tome.

Ali to je sve u opisu posla i svi mi koji se njime bavimo smo na to svjesno pristali.

Ja se, recimo, pokušavam ne vraćati strašnim scenama koje sam vidio, osim ako baš ne moram zbog same priče, ili kao sada u ovome intervjuu, kada hoću drugima prenijeti svoje iskustvo. Moje fotografije i novinski članci žive svoj život, a ja idem dalje.”

Makar je kao Reutersov profesionalac prošao razne zemlje, ratne sukobe, humanitarne katastrofe, rat u BiH i Sarajevu bili su mu i profesionalno najteži. Je li to zato što je to njegov grad... ili je i nešto drugo posrijedi?

“Strašna kombinacija užasa je postavila i zauvijek zakucala Sarajevo, i Bosnu uopće, na vrh top horor liste svakog reportera koji se bavi ovim poslom - brutalnost, koliko je to sve dugo trajalo, kako se pojedinci od sveučilišnih profesora i uglednih građana pretvaraju u monstrume i ratne zločince, gubitak vjere u humanost i mogućnost da se osjeti bol drugoga, okruženje koje ne čini ništa ili vrlo malo da se strahote i stradanja nevinih zaustave.

Generacije uništenih života

Na to dodajte sveobuhvatnu destrukciju života i društva općenito, strah za obitelj i prijatelje i užasan psihološki pritisak života pod opsadom koji je lomio jednu po jednu mentalnu koščicu u svakome od nas, i bit će vam jasno zašto je Sarajevo meni bilo i ostalo uvjerljivo najgore iskustvo u svakojakim užasima bogatoj karijeri.”

Razmišljajući gdje mu je još bilo osobito teško raditi, ističe:

“Uz Bosnu, za mene je Palestina bila i ostat će mjesto na kojem je izuzetno zahtjevno baviti se ovim poslom.

Neprestana opasnost po život, hermetička zatvorenost i gotovo nikakav izbor, totalno uništenje društva u kojem nažalost najslabiji i najnezaštićeniji prvi i najviše stradaju, generacije i generacije uništenih života - o tome i od tamo nije lako izvještavati.

Kako u tom, možda i nepotrebnom vaganju užasa, ignorirati i poredati po zahtjevnosti sve strahote ratova i prirodnih katastrofa o kojima sam izvještavao?”

Među njegove najpotresnije fotografije Šagolj ubraja jednu na kojoj je dijete koje umire od bjesnila. Dječaka, u dobi od možda petnaest, šesnaest godina, ugrizao je bijesan pas. Nisu mu mogli pomoći, nije bilo injekcija “jer je s pogrešne strane žičane ograde sabijen u izbjeglički kamp”. Ljekarna je ostala izvan kampa u kojem nije bilo niti liječnika. Opisano pamti kako jednu od najgorih scena koje je vidio. “Užasna je svaka nasilna smrt, bilo u ratovima ili u katastrofama. Ali, ta nepravda da netko umre od ugriza bijesna psa samo zato što nosi ime Muhamed i ne može otići s druge strane ograde gdje imaju serum…”

Što ga je posao ratnog fotoreportera naučio?

“… da fotografija doista često vrijedi tisuću riječi; a kad se upakira u odgovoran i precizan novinski izvještaj, da onda tome nema premca. Da nema malih i velikih priča i da one ne umiru kada siđu s naslovnih stranica. Da atraktivnost izvještaja i njegova eventualna negativna percepcija u dijelu javnosti nikada ne smije biti ispred ili iznad točnosti i korektnosti.

Na marginama priče

I mislim da sam, nakon što sam širom svijeta vidio kako humani i nehumani, brutalni i nježni možemo biti jedni prema drugima, da sam postao osjetljiviji na bol i patnju drugoga.”

Nema tome dugo da je objavio veliku reportažu što ju je snimio na granici između Kine i Sjeverne Koreje.

“Fenomenom i svim onim što se događa u i oko Sjeverne Koreje bavim se godinama, jako me to zanima.

Nažalost, ne mogu tamo putovati onoliko često koliko bih htio pa onda se šunjam oko priče, po njenim marginama i granicama.

Nedavno sam, a to mi i jest jedna od najdražih formi reportaže, u svom autu, nezavisan i bez zacrtanog plana, prešao tisuće kilometara uz granicu Sjeverne Koreje, s kineske strane. Ne zaustavljajući se previše na mjestima koja su uobičajena u novinskim izvještajima, napravio sam nekoliko ekskluzivnih priča i to uobličio u veliku reportažu koju nose dosad neviđene slike s te granice.”

Čega se najviše plaši, općenito, u životu? “Da ću se jedno jutro probudi i shvatiti da sve ono nema nikakvog smisla a da neću uspjeti taj, vrlo čest i mračan osjećaj, otresti sa prvom jutarnjom kavom ili razgovorom s meni bitnim i dragim ljudima. Da će oni s primitivnim nagonima, kriminalci i manipulatori tuđim slabostima, konačno i usprkos svemu, pobijediti.

I bojim se da neću svojoj obitelji i najmilijima uspjeti nadoknaditi sve ono što im je uskraćeno zbog posla kojim se bavim, a to je strašno puno.”

U Sarajevu je često, obitelj ga najviše raduje i opušta. “Makar, izgleda da za pravi odmor i ne znam, ponekad imam osjećaj da ako napravim neku ozbiljniju pauzu, ako se potpuno isključim iz ovoga što je nedvojbeno i sveobuhvatno moj život, da se neću uspjeti ponovo podići i nastavi raditi istim intenzitetom i žarom.

Ali, sretan sam, i presretan, da imam obitelj i okruženje koje me i razumije i podržava i koje mi daje snagu. Supruga Sanda i sin Leon su moja sreća i neiscrpan izvor energije i ljubavi. Bez njih mene i mojih fotografija već odavno ne bi bilo.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 14:53