Davor Štambuk, veliki hrvatski karikaturist, preminuo je u 84. godini života. Posljednju je izložbu u Galeriji Beck otvorio nedavno, krajem prošle godine, zvala se "Vino, vidi, vici", bila je to parafraza poznate latinske izreke, ovaj put na temu vina, ne njemu još omiljenije teme, žena. Izložio je tom prigodom dvadesetak radova. Kako kaže galerist Radovan Beck: "Dogovarali smo da sljedeća izložba, na proljeće bude upravo na temu žena. No, na moju veliku žalost, Davor je preminuo". Na poleđini kataloga izložbe pisalo je "Sine verbo", bez riječi. Podsjećalo je to na Štambukove mlade godine, kada je šezdesetih došao živjeti u Pariz, no nije znao niti riječi francuskog pa se izražavao samo crtežom, bez riječi. Kasnije je, za života, tečno govorio nekoliko svjetskih jezika.
Davor Štambuk rođen u Splitu 1934. godine, svoju je karijeru započeo kao novinar, pisao je o nogometu, paralelno je crtao. Nakon što je došao u Zagreb na studij, nastavio je crtati, a njegove portrete zapazio je urednik i novinar Pero Zlatar, koji ga je angažirao da za Sportsku panoramu uz intervjue crta portrete sportaša. Radio je i kao novinar Narodnog sporta.
U francusku prijestolnicu odlazi djelomice i zbog ljubavi prema pariškoj galeristici, dijelom zbog karijere. No, nakon što je dobio Grand Prix Bellus tjednika France Dimanche 1968. godine njegov je rukopis međunarodno prepoznat. Štambuk je predao karikaturu vezanu uz Napoleona, prikazanog s rukom u kaputu s karakterističnom pozom, dok s drugom rukom pridržava hlače da mu ne padnu. Potpisuje ugovor s Ici Paris, koji ima milijunske tiraže, i s kojima surađuje sve do devedesetih godina, ponekad je znao predati i pet karikatura tjedno, navikao je na brzi rad, brzo je mislio, nije mu to ništa bilo teško. Svoj je međunarodni uspjeh pripisivao mediteranskom humoru.
U Parizu je u to doba upoznao i vršnjaka Georgesa Wolinskog, obojicu ih je tada zanimala erotska karikatura. Wolinski je, poznato je, okrenuo kasnije političkoj karikaturi i ubijen je u napadu na satirički tjednik Charlie Hebdo što je Štambuku bio jedan od životnih šokova. Poznavao je i Jeana Cabuta Cabua, s njim je bio u konkurenciji kada je konkurirao za nagradu France Dimanche.
Krajem sedamdesetih, iako nastavlja surađivati s Ici Parisom, zbog ljubavi se vraća u Zagreb, surađuje i s domaćim novinama, najčešće Startom, ali i Nedjeljnom Dalmacijom, Slobodnom Dalmacijom, Arenom, Vjesnikom. Kada bi, pak, odlazio u Split, rado se družio s prijateljicom Lepom Smoje.
Omiljene su mu teme bile, jednom je rekao u intervjuu Jutarnjem: "Seks, mnogo bijelog i crnog vina, dosta paprenih i ljutih situacija u odnosima muškarca i žene i poneka smišna zgoda u bespućima povijesnih zbiljnosti".
U doba njegova najveća uspjeha, a za svoj rad je dobivao mnoge nagrade, bilo je i zlatno doba karikature, koja se često objavljivala u novinama. I erotske su scene bile mnogo slobodnije, dvijetisućitih je, tumačio je Štambuk, na snagu došao novi konzervatizam.
Zbog prpošnih crteža s temama seksa, žena i vina, pratio glas da se dobro razumije u muško-ženske odnose, te da je najbolje ideje za karikature pronalazio u krevetu. Međutim, uvijek duhoviti Štambuk u intervju Gloriji o inspiraciji koju pronalazi u krevetu duhovito je odgovorio: "U krevetu nisam ništa radio, samo sam se odmarao".
Imao je četiri velike životne ljubavi. Zbog jedne je ljubavi, francuske diplomatkinje, otišao živjeti u Afriku.
Svoje privatne situacije nije nikada sakrivao. Ni kada ga je žena ostavila i razloge zašto ga je ostavila pa i koliko ga je pogodila smrt njegove posljednje ljubavi.
Godine 2003. od francuskog Ministarstva kulture dobio odlikovanje Viteza za umjetnost i literaturu (Chevalier des Arts et Lettres). Hrvatsko društvo karikaturista 2000., pak, dodijelilo mu je nagradu Oskarik za najuspješnijeg člana na međunarodnim festivalima karikatura. Na mnogim je međunarodnim festivalima osvojio niz nagrada.
U karijeri je napravio više od šest tisuća crteža.