'PRAVO NA SPAVAĆA KOLA' Kako su Picelj i društvo putovali svijetom u vrijeme socijalizma

Drug Picelj Ivan, slikar, službenik Trgovačke komore, treba da otputuje u Beograd radi odlaska u Švedsku, za uređenje Jugoslavenskog paviljona. Pravo na spavaća kola. Smrt fašizmu – sloboda narodu”, stoji na putnom nalogu od 5. kolovoza 1949. godine. Pravo na spavaća kola u to je doba bila ekskluziva koja je pripadala samo rijetkima, među njima i umjetniku koji je bio sudionikom oblikovanja jugoslavenskih paviljona na svjetskim izložbama kojima su se predstavljali umjetnost, dizajn i arhitektura pojedinih naroda u Stockholmu 1949., Chicagu 1950. ili Bruxellesu 1958. godine. Činjenica da su takve paviljone oblikovali Ivan Picelj, Vjenceslav Richter, Aleksandar Srnec, Vlado Kristl, dakle, pripadnici u to doba radikalnih pokreta EXAT-a 51 i Novih tendencija, a ne socrealistički autori, govori u prilog činjenici da je i Josip Broz Tito vrlo brzo nakon rata shvatio važnost i ulogu dizajna u poslijeratnoj obnovi. Dapače, podsjetimo kako je na izložbi “Hladni moderni rat 1945.-1970.” u londonskom muzeju Victoria&Albert, koja je istraživala kako se dizajn mijenjao u komunizmu a kako u kapitalizmu, jedna od važnijih tema bila kako je upravo na ovim područjima, od svih bivših zemalja socijalizma, vladala najveća sloboda u umjetničkom kontekstu. I na toj je izložbi bilo nekoliko Piceljevih djela, među ostalim i apstraktni crtež “Autoput bratstva i jedinstva”, koji potpisuje sa skupinom autora.

300 flaša rakije

“Pravo na spavaća kola” naziv je izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti, iz donacije Picelj. Poznato je kako je Ivan Picelj marljivo sakupljao sve, pa i naizgled posve banalne dokumente, poput potvrde o carini, avionskih karata ili hotelskih računa. Iz današnje, povijesne perspektive, budući da je sačuvano sve vezano uz umjetnikova putovanja, a putovao je mnogo, izložba je svojevrsni ogled u ovaj aspekt svakodnevice iz razdoblja socijalizma. Autorica je izložbe Snježana Pintarić, ravnateljica MSU. Riječ je o drugoj izložbi iz donacije Picelj. Prva, iste autorice, zvala se “Merci, Picelj”. Naime, neprocjenjivu građu, spakiranu u 250 kutija, umjetnikova kći Anja Picelj-Kosak poklonila je 2012. Muzeju, nakon smrti svojega oca. Ivan Picelj umro je 22. veljače 2011. u Zagrebu u 87. godini, nakon čega se počelo razgovarati o donaciji.

Na izložbi koja je, dakle, načela interesantnu temu putovanja umjetnika iz razdoblja socijalizma, mogu se pogledati i pasoši koji su vrijedili samo šest mjeseci, legitimacija za “korišćenje povlastice pri odlasku na godišnji odmor slikara Picelja Ivana”, popis stvari za carinu Piceljeve supruge koje uključuju vuneni pulover, dva laka te gramofonske ploče, potom telegrami Western Uniona u kojima Picelju piše “dođite odmah u Chicago”, popis poljoprivrednih prehrambenih proizvoda za izlaganje na međunarodnom sajmu u Chicagu (300 flaša rakije, Cherry Brandyja i Maraskina, sir kačkavalj i trapist, suve pečurke u limenkama), obračuni za devize, karte za vaporetto, ulaznice za Bijenale...

‘Nužno otputovati’

Osim “prava na kola” trebalo se, naime, izboriti i za pasoš, pravo na ulazak u drugu zemlju, pravo da se kupi valuta zemlje u koju se putuje...

Nije sve uvijek išlo glatko i po planu, kao kod “prava na spavaća kola”, o čemu svjedoči prepiska s Udrugom umjetnika: “Uprava zadruge LIKUM osporava nama projektantima (Picelj, Radić, Srnec) ovo povjerenje koje smo mi projektanti i dobitnici prve nagrade dobili. Mišljenja smo da je za izvršenje gornje navedenog potrebno i nužno da na lice mjesta otputuju dva člana projektantske grupe jer samo oni mogu biti garancija za konzekventnu i kvalitetnu izvedbu”, stoji u pismu, također u arhivi velikog umjetnika Ivana Picelja.

Treba uvažiti da je riječ o studijskom pregledu dijela donacije, no, iako je vrlo zanimljiv koncept pregleda materijala u boksovima, po neobičnom radnom vremenu izložbe (otvorena je samo srijedom, kad i Arhiv umjetnika, iako sve zajedno ostaje otvorena preko dva mjeseca), stječe se dojam da su izložba i tema efemerniji nego što uistinu jesu. Tema je vrlo važna.

Ivan Picelj, za prijatelje Žan, govorio je izvrsno francuski, Pariz mu je bio drugi dom, tamo je i često izlagao. Iz Pariza ga je na međunarodnu scenu lansirala karizmatična galeristica sitne građe Denise René, koja je preminula 2012., u stotoj godini života, a osim Picelja u poslijeratno doba prepoznala mnoga važna imena međunarodne konceptualne umjetnosti, među njima i Victora Vasarelya.

Od Pariza do MoMA-e

Umjetnik, čija su djela trenutačno i na izložbi kustosice Roxane Marcoci u njujorškoj MoMA-i, mogu posvjedočiti svi koji su ga poznavali, bio je veliki gospodin, vrlo suzdržan. Nikada se nije gurao nasilu, nikada nije isticao sve prestižne lokacije na kojima je izlagao, a bilo ih je mnogo. Picelj je, uostalom, umjetnik međunarodnog profila. Ta se njegova sudržanost lako dala iščitati i u njegovim djelima, ponajviše grafikama, u kojima je kritika vidjela i svojevrsni idealizam – želja da se u umjetničkom djelu stvori idealna situacija, ako se već ne može u stvarnom životu. Bio je besprijekorno odjeven, u odijelima, s kravatom koja je savršeno odgovarala odijelu.

Iako mu je više puta bilo obećavano, iako je tisuću puta to zaslužio, Ivan Picelj nikad nije dobio atelje. U svojoj radnoj sobi u Gajevoj 2b, četiri puta četiri metra, čuvao je među ostalim opsežnu dokumentaciju koja prati nastanak EXAT-a 51, prepiske s istomišljenicima Vladimirom Kristlom, Radovanom Ivšićem, Anie Le Brun, kao i dokumentaciju o prvoj zajedničkoj izložbi održanoj u njegovom stanu nakon što su on i Aleksandar Srnec izbačeni s Likovne akademije, kako se bilježilo “zbog neposluha”, također je čuvao i profesionalnu dokumentaciju, fotografije i biblioteku, kataloge, pozivnice, novinske članke, skice tipografskih rješenja i plakate, fotografije s Herbertom Readom, Victorom Vasarelyem, Hansom Arpom... Iako je riječ o tisućama i tisućama jedinica, umjetnik je uvijek znao gdje se što nalazi. Budući da mu je radna soba bila pretrpana, stvarao je najčešće u kuhinji.

Ivan Picelj rođen je u Okučanima 1924. Smatrao je da umjetnost treba biti integrirana u svakodnevicu.