“Slučajna povijest Zagreba” naziv je knjige o plakatima Muzeja grada Zagreba čija je autorica Željka Kolveshi, koju znamo po prethodnim istraživanjima, npr. opusa ilustratora i svojedobno urednika Svijeta Otta Antoninija ili, pak, Zvonimira Faista, koji je radio neke od prvih reklamnih plakata na ovim prostorima; podsjetimo na Faistov “Ponos domaćice” za Goricu. Neka od imena koja se spominju kao autori su Ljubo Babić, Stjepan Planić, Đuro Seder, Edo Murtić, Anka Krizmanić.
Gradsko poglavarstvo
U knjizi kontekstualizira razdoblja u kojima su nastajali plakati, uz popis broja stanovnika. Sve počinje krajem 19. stoljeća.
Godine 1893. u Zagrebu je donesen Propis o postavljanju oglasnih ploča i stupova za plakatiranje, o čemu se raspravljalo i u Poglavarstvu: “Zastupnici su na sjednicama Gradske skupštine raspravljali o prijedlogu da Gradsko poglavarstvo u cijelosti prihvati uvjete za isključivo pravo oglašavanja kao i za odabir mjesta na kojima bi se postavili oglasni stupovi u Zagrebu. Do tada je samo tiskar Antun Brusina imao zakupni ugovor s gradom, i to za pravo priljepljivanja oglasa na oglasnim pločama. Nakon što je poglavarstvo raspisalo javni natječaj za pravo postavljanja oglasnih stupova i ploča te pravo priljepljivanja oglasa, odabrana je ponuda tiskare Carla Albrechta. Propisani uvjeti nalagali su da oglasni stupovi imaju biti što ukusniji i da ne smiju stajati više od 200 forinti”
Među najranijim sačuvanim primjerima je iz 1877. za glazbeni orkestar. Prvi turistički plakat grada Zagreba datira u 1911. U doba nijemog filma, na plakatima se često prepričava sadržaj filma. Po pitanju tiskara tumači se: “(...) adrese u prvoj polovini 20. stoljeća upućuju da je Gundulićeva ulica s najvećim brojem tiskara imala isto značenje za Zagreb kao Fleet Street u Londonu”.
Veliki rat
U poglavlju “Odjeci Velikog rata na život u gradu” upućuje se na činjenicu da je dobar dio plakata bio prikupljanje donacija, odnosno da je “svaka pomoć dobrodošla te se sakupljaju prilozi u korist hrvatskih slijepih vojnika, zatim Društva za prehranu obitelji mobiliziranih, siromašnih majki palih hrvatskih ratnika, Lige za zaštitu djece palih hrvatskih ratnika, društva Crveni križ ili akcije Spomen lipe Odbora zagrebačkih gospođa za ratnu pripomoć, kroz dobrotvorne priredbe”. U međuratno doba, Zagreb ima više od 180 tisuća stanovnika i razvija se u moderno gospodarsko središte, a tada je i puno filmskih plakata jer je “odlazak u kino postao društveni događaj”.
U knjizi se spominju i mnoga druga poznata imena, više ih je nego što bi se željeli sjećati, radilo i ilustracije u doba NDH. Željka Kolveshi, nadalje, navodi kako postoji, kaže, i “velik broj plakata iz razdoblja NDH koji su desetljećima čuvani u tajnosti u muzeju”. Donio ih je Franjo Buntak ravnatelj muzeja od 1943., koji je na tom mjestu dočekao kraj rata, što je ujedno značilo i zatvaranje muzeja koji je djelovao u službi političke propagande tada već bivše države. Povratkom u MGZ donio je i veliki broj plakata ideološke propagande nastalih u izdanju Državnog izvještajnog i promičbenog ureda NDH, a čiji primjerci su bili sakupljani za Ratni muzej.” U knjizi je plakat “Na rad” Otta Antoninija koji se desetljećima izlagao i vodio kao socijalistički plakat. Autorica je, radeći na knjizi, pronašla da je plakat nastao u doba NDH.
Kako kaže, u knjizi sebe ispravlja te nastavlja da je ovo “zoran primjer koji potvrđuje pravilo da politička propaganda, s koje god strane dolazi, u obraćanju širokim društvenim masama koristi ista ili vrlo slična sredstva, parole i likovnost, za promicanje svojih ciljeva”.
U poglavlju “Rat i ratna svakodnevica”, čija je tema razdoblje od 1941. do 1945. godine plakati odražavaju ponajviše političku situaciju u gradovima, vojnu s ratišta, kroz politički plakat ideološke propagande, ali djelomično i civilnu svakodnevicu ratnog Zagreba, kroz izložbe ili film.
Faistovi plakati
Muzej posjeduje ostavštinu Zvonimira Faista, autora grafičkog oblikovanja brojnih plakata, između ostalog i za Ozehu 1950-ih godina, kada nastaje pravi bum oglašavanja proizvoda široke potrošnje. Nadalje, nastavila se tradicija održavanja specijaliziranih izložbi na temu peradarstva i sitnog stočarstva na Zagrebačkom zboru, uslijedile su potrošačke šezdesete, koji se, tumači Kolveshi, “može iščitati dvojako, ili kao stvarnost ili kao iluzija sretnog življenja”.
Plakati se nastavljaju do novog doba, u knjizi su, nadalje, mnogi primjeri, političkog, ali i ratnog plakata iz devedesetih, Borisa Bućana ili Borisa Ljubičića. Među plakatima je i onaj za radio 101, protestni plakat kada su građani izašli na ulice, autori su Božesačuvaj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....