Izložbom najnovijih aktova koje je snimio fotograf Stanko Abadžić slavi sedamdeset godina života. Fotografije su na velikim formatima, na kakvima nije do sada nikada izlagao, riječ je o 100 puta 150 centimetara. Snimio je četrdeset fotografija u raznim zemljama, aktovi su mahom snimljeni s leđa, zabilježeni u prirodi, uz more, na sijenu, uz drva... Kao i uvijek kod ovog autora, riječ je o crno-bijelim fotografijama, koje u sebi nose određenu auru nostalgije, prizivanja prošlosti i sl. Neki mu to čak i zamjeraju, od nekolicine sam fotografa čula kako ne vide odraz realnosti, stanja u suvremenom društvu kakvo je danas, već pozivanje na prošla vremena. No Abadžić ima velik broj poklonika, među njima je i Marija Tonković, inače jedan od najvećih autoriteta za fotografiju kod nas. Uvijek snima crno-bijele fotografije. Sa zavodljivosti boja, pribojava se, mogao bi skliznuti u kič.
Stanko Abadžić dugo se priprema za snimanja fotografija. Kad posjećuje pojedine gradove, dugo traži odgovarajući ambijent. Jedan od takvih ambijenata, a u kojemu je snimio po svoj prilici i najviše fotografija, jest onaj u Kapetanskoj kući u Orebiću koja je stara stotinu godina. Čim je u nju ušao, svjedoči, brzo je shvatio da je to - to, i u svojih sedam desetljeća života on nije nikada snimio toliko dobrih fotografija na jednoj lokaciji kao što je to bilo u Orebiću. Vlasnik mu je ustupio kuću na korištenje na dva dana. Zadnje aktove neposredno prije nove izložbe u Laubi snimao je pak u Nizozemskoj, izmjenjuju se nebo, more, pijesak.
Mnogo je rasprava u posljednje vrijeme o aktu, jedni smatraju kako je riječ o zastarjeloj formi koja pripada u neka prošla vremena, drugi pak ne misle tako, vide ovu formu izražavanja i u novom stoljeću. "Akt je uvijek ples na tankoj liniji vulgarnosti i estetike. I steći osjećaj mjere nije nimalo lako jer pokazati previše i implicitno može uvelike spustiti razinu kvalitete akta. Želim slaviti prirodnu ljepotu žene, a to znači da nemam stiliste, vizažiste ni frizere, ne zanimaju me profesionalni modeli koji često neuspješno i shematski oponašaju svoje uzore i ne koristim se umjetnim svjetlom." On je, kaže, u snimanje aktova krenuo zapravo iritiran kako se žensko tijelo prikazuje na reklamama i billboardima. "Većinom vulgarno jer ženskim tijelom reklamiraju sve moguće - od jogurta, preko automobilskih guma do motornih ulja, madraca... Žene se na tim snimkama tretira kao objekt, a ne kao subjekt. Zato sam pokušao vratiti dignitet prirodnoj ljepoti ženskog tijela, koja je već pomalo zaboravljena, a sve pod pritiskom kozmetičkih koncerna koji diktiraju posve drugi vid ženske ljepote temeljen na konzumaciji njihovih kozmetičkih proizvoda."
Stanko Abadžić je u Pragu proveo razdoblje od 1995. do 2002. Poznati su, i u knjigu ukoričeni, prizori praških ulica koje je snimao, a u tom su ga razdoblju, kada je riječ o aktovima, ponajviše inspirirale akt fotografije Františeka Drtikola. Inspiraciju je pronalazio, i pronalazi, i kod Francuza Jeanloupa Sieffa i Švicarca Christiana Coignyja, a od domaćih cijeni aktove Milana Pavića i Joze Ćetkovića, koji, s pravom smatra, ženama pristupaju s poštovanjem i divljenjem. Snima Pentaxom, istim fotoaparatom koji "slavi" već dvadeset godina. Specifičnost je opusa Stanka Abadžića, u svakom slučaju, da je totalno drukčiji od drugih.