Prošlo je mnogo godina otkako smo definirali novu generaciju umjetnika koji su se okrenuli tradicionalnom mediju - slikarstvu (uvjetno rečeno, naravno, zato što je način tradicionalan, a ne medij). Čini mi se da je Feđa Gavrilović bio onaj koji je skovao pojam novi realisti za generaciju koja je sada u kasnim tridesetima, ranim četrdesetima. Istodobno se javilo i nekoliko jakih individualaca, koji su danas poznati i široj javnosti, ne samo likovnoj. Globalizacija je prisutna u svim područjima, pa tako i u slikarstvu, a na većinu njih generacijski je utjecao Gerhard Richter, možda i najveći slikar današnjice, Nijemac koji, uz ostalo, svojim djelima "iskupljuje" grijehe svoga naroda.
Bilo je i pozitivnih i negativnih reakcija na te nove realiste, prije svega u prepoznavanju sličnosti rukopisa, a osim na Richtera jedni su se ugledali na druge. No, nekolicina sjajnih autora od njih danas je, s punim pravom, snažno prisutna na sceni.
Nakon booma spomenute generacije dogodila se pandemija pa potres. Iako je na scenu stupilo još nekoliko imena, primjerice Grgur Akrap (ovaj je tekst isključivo o slikarstvu), kao da je sve stalo i tražila su se nova imena. U posljednje vrijeme nekoliko je slikara zaokupilo moju pažnju, a jedan od njih je Mihael Bađun, koji je nedavno imao zanimljivu izložbu u Galeriji Kranjčar, temeljenu na vlastitu iskustvu.
Među tom generacijom svakako je i Marta Katavić, čija se izložba može pogledati do 18. kolovoza u Muzeju suvremene umjetnosti, u prostoru Black Boxa, a čija je kustosica Leila Topić. Naziv je izložbe "Svaka obična radnja tamo je neobična", a nastala je na temelju njezina putovanja u Meksiko s kolegama i profesorima s Akademije likovne umjetnosti.
Marta Katavić ima dvadesetak godinama. Mislila sam da je starija, što zbog zrelosti rukopisa, što zbog činjenice da je prije devet godina bila izdala slikovnicu "Nebeska tvornica". U klasi je Matka Vekića, moram reći da bih to prepoznala i bez da sam pročitala taj podatak, no možda je i to naknadna pamet, ne znam. Već je i izlagala u Laubi, ranije, pisalo se da inspiraciju za svoje radove nalazi u sjećanjima iz djetinjstva. Slična uvećana lica djelomično su pokazana i na novoj izložbi.
Projekt "Mogućnosti", u sklopu kojega je pokazana i ova izložba, pokrenula je kustosica MSU-a Leila Topić u suradnji sa zagrebačkom Akademijom likovnih umjetnosti kako bi i mlađi autori imali prilike izlagati u MSU.
Na izložbi ima različitih medija: slika nastalih tehnikom ulja na platnu, akvarela, fotografija, kratkog, dokumentarnog filma i brojnih skica nastalih na studijskom putovanju.
Listala sam i dnevničke zapise u kojima malo crta, malo zapisuje svoje misli, simpatična je to i česta umjetnička forma. Kada je riječ o klasicima, nerijetko su takvi zapisi izloženi uz neka njihova najvažnija djela kako bi se možda i bolje shvatio proces njihova nastanka, za primjer navodim djela Julija Knifera pa nadalje. Mlada umjetnica zapisuje kako slikaju po fotografijama koje snime, generacijski je to jedan od najčešćih modela današnjice, barem kada je o ovoj vrsti umjetnika riječ.
No s jednom se rečenicom mlade umjetnice, koju sam nasumce pročitala u dnevniku, nikako ne bih složila. Piše da "slikanje političkog nikako ne može biti dobro, to je degradacija slikarstva". Ne želim navoditi primjere koje već i vrapci na krovu znaju, od Picassove "Guernice" pa nadalje, no recimo samo da bilo kakva odluka o bilo kakvoj vrsti slikarstva nije degradacija tog medija. Stvar je samo kako se slika. No, mladost si može dopustiti i takve isključivosti, rekla bih, život nas kasnije uči da postoji mnogo sivih zona u naizgled crno-bijelom spektru.
Martu Katavić, u slikarskom pogledu, najviše su zainteresirali pejsaž te portreti lokalnog stanovništva. Ono što je vidjela na terenu kombinira s onim što osobno osjeća. Slika "Šahista", "Bubnjaricu", "Bibliotekarku", slika "Suton" te "Zoru"... Najjači rad na izložbi naslovljen je "Zagrljaj" - dva su tijela stopljena u jednom, naga, no erotika se više naslućuje nego što je eksplicitno nacrtana. I ta slutnja erotike, ta mogućnost da naslika slutnju, najviše me oduševilo na izložbi ove mlade slikarice.
Tema putovanja je dobra, ali čini mi se da je u posljednjem desetljeću interpretirana u tisućama projekata, nitko ovdje ne otkriva toplu vodu, realno. Pišu, naime, da je "cilj njihova putovanja bio istražiti i preispitati kolonijalni imaginarij o Drugom i Drugosti u kontekstu zapadnog kulturnog konstrukta". Posjetili su meksičku saveznu državu San Louis Potosi, glavni grad i pustinju Wirikuta u Meksiku" te su "analizirali umjetničku i etnografsku građu na temelju istraživanja zasnovanog na analizi romantičarske opsesije ruševinama, pustinjom i meksičkim piramidama". Putovanja poput Grand Toura europske aristokracije u južne i "egzotične" zemlje "glorificirala su pitoreskno, uz nezaobilazni kolonijalni pogled na lokalnu populaciju", o čemu u predgovoru piše Renata Šparada.