Oni nas provociraju, ali i najbolje razumiju

Suvremena umjetnost može biti površna, možete primjerice uzeti sliku političara, pomokriti se na nju i dati neko banalno pojašnjenje o političarima koji često govore neistinu. To može biti jednako nebitan performans za suvremenu umjetnost kao da ste u 19. stoljeću napravili još jedan u nizu osrednjih klasicističkih pejsaža, bez imalo dubine, a u međuvremenu vas je progutala povijest. Danas možete i reći kako vas nitko ne razumije, i da je sredina oko vas malograđanska.

Vraća se publici

Bijes dijela publike prema suvremenoj umjetnosti razumljiv je: suvremena je umjetnost izgubila kontakt s publikom, povukla se u svoj svijet, postala samodostatna. Popratna je kritika često puna fraza. U obranu suvremene umjetnosti treba reći kako je ona svjesna svoje izolirane pozicije te se pokušava vratiti među publiku, demistificirati svoju ulogu. Umjetnik Igor Grubić kaže: “Izlazim na ulicu, jer me zanima upravo kontakt s onim ljudima koji ne izlaze u galerije i muzeje”. Uspijeva to i suvremena umjetnost: publika se vraća ponovno u muzeje.

Fraze na otvaranju

Još gore fraze od kritičara na otvaranjima izložbe nižu političari, koji se u pravilu trude reći ono što oni smatraju da okupljena publika očekuje od njih. Nerijetko se dogodi, često u govoru lokalnog političara, da okupljenima prepriča cijelu povijest muzeja u kojemu se nalaze, što može biti prilično naporno ako je taj muzej otvoren prošlog stoljeća. Nije zato čudno da je drukčiji govor Ivana Jakovčića na otvaranju 50. Porečkog annala izazvao pažnju javnosti. Jakovčiću se izložba nije svidjela.

Nije nerazumljivo da je Jakovčić izgubio živce. No, izgubio je živce na krivom mjestu: izbornik Slaven Tolj jedan je od najvažnijih naših suvremenih umjetnika, a njegov je odabir radikalan kao i njegova umjetnost. Kod Tolja nema light verzija, sve je ili crno ili bijelo, ili je umjetnost ili nije. Dekoracija ga ne zanima. Za Ivana Jakovčića priredili smo kratak vodič za suvremenu umjetnost. Koja provocira, ali i razumije, koja je na rubu, ali ga ne prelazi. I one koja nije izvedena u klasičnom mediju.

Tomislav Gotovac - Beskompromisni život kao umjetnost

“Sve je movie” rečenica je koju je Tomislav Gotovac najčešće izgovarao. Jedan je od rijetkih umjetnika koji su svaku sekundu svog života proživjeli umjetnost. Umjetnost i život kod njega su bili neodvojivi. Bio je beskompromisan do kraja, i veliki perfekcionist, koji je svaki svoj performans promislio do najsitnijeg detalja. Uz američke filmove, jazz i Glenna Millera, kojima je često radio hommage svojom umjetnošću, volio je klasičnu, Velasqezovu i Michelangelovu umjetnost, i operu, slušao je Čajkovskog, i govorio kako su veliki avangardni umjetnici nadahnuti klasikom. Najpoznatiji je njegov performans Zagreb, volim te iz 1981. Tomislava Gotovca izgubili smo u lipnju ove godine.

Kristijan Kožul - Zakleti borac protiv svakog siromaštva

Najradikalniji hrvatski umjetnik mlađe generacije, trenutačno živi u New Yorku, a studirao je u Düsseldorfu, u klasi Nam June Paika. Kroz razne parodije kiča postavlja važna pitanja, kao što su siromaštvo, odnosi moći, nedostatak duhovnog u svijetu materijalizma... Kod njega je sve u suprotnostima: Pojas nevinosti izradio je u filigranskoj tehnici, no oblikovao ga je kao tangu, dječju kolijevku je pretvorio u stroj za mučenje... Na svojoj posljednjoj izložbi u Zagrebu izložio je kip Gospe kojemu je umetnuo lažne suze. Pobacao je također i bezbrojne uključene televizore s prizorima raznih pop ikona, kako bi ilustrirao prenapučeni “raj” uspješnosti selebriti zvijezda.

Slaven Tolj - Istjerivač najjačih hrvatskih tabua

Voditelj art radionice Lazareti, dubrovački umjetnik Slaven Tolj, od samih početaka u svojim performansima primjenjuje radikalan pristup. “Dosadila mi je pozicija pozitivca, ta donkihotovska mlaka situacija u kojoj stvaramo neku zabranu a da se ništa zapravo ne događa”, objasnio je Tolj svoj performans u kojemu je hodao po Zagrebu s istom kacigom kao Pukanićev ubojica, nekoliko dana nakon ubojstva, i pri tom se nitko nije okrenuo za njime. Na otvaranju Subversive Film Festivala izveo je rekonstrukciju performancea Luigija Ontanija “Mutno sjećanje na jednu izgubljenu fotografiju”, gdje je na šarenom mehaničkom poniju gol golcat više od sata mirno i sabrano čitao klasika svjetske književnosti - Cervantesova viteza tužnog lika Don Quijotea. U performansu “Bez naziva/U očekivanju Willija Brandta” izvedenom 1997. na terasi je sarajevske kafane Čulhan ispijao mješavinu travarice i šljivovice, kao simboličko isplaćivanje duga razaranjima u Dubrovniku i Sarajevu.

Sanja Iveković - Za ženska prava bez patroniziranja

Naše najprepoznatljivije ime na međunarodnom polju, imala je niz samostalnih i skupnih izložbi diljem svjetskih muzeja, a trenutačno je pozvana na bijenale u Šangaju. Najčešće se bavi pitanjem položaja žena u društvu. U mnogim gradovima u kojima radi tako surađuje sa ženskim kućama. Stariji rad, iz sedamdesetih godina, “Paper Woman”, rad je koji na ironičan način tretira sliku idealizirane prikaze žena u medijima. Rad je i danas aktualan, riječ je o seriji kolaža sa slikama i fotografijama iz ženskih časopisa koje je ova umjetnica grebla, trgala, rezala, bušila, dakle intervenirala na jedan nasilan način koji gledatelja može potaknuti da razmisli o stvarnom nasilju koje provode mediji.

Andrea Kulunčić - Otvara teme koje najviše plaše

Radovi Andree Kulunčić mogu poslužiti kao barometar aktualnih društvenih i socijalnih problema u sredinama kojima se bavi jer često preispituje društvene tabue. Pristup je interdisciplinaran, u suradnji sa stručnjacima iz različitih sfera . Prvi njezin zapaženi on-line rad je “Zatvorena zbilja - embrio”, gdje su posjetitelji mogli napraviti virtualno dijete po svojoj volji, a zatim je umjetnica objavila sociološke rezultate svojih istraživanja. Uslijedili su projekti “Nama - 1908 zaposlenika, 15 robnih kuća”, preko “Distributivne pravde” i “Maloljetničkih trudnoća” do “Mjesta pod suncem” i “Stanja nacije”, Andreja Kulunčić istražuje osjetljive teme.

Igor Grubić - Iz muzeja na ulicu pa u Tate Modern

Umjetnik čiji je rad nedavno otkupio i londonski Tate. Riječ je o radu “East Side Story” u kojemu montira potresne prizore s gay pridea u Zagrebu i u Beogradu, paralelno s izvedbom plesača Bad&co. “Izlazim na ulicu jer me zanima kontakt s onim ljudima koji ne izlaze u galerije i muzeje”, navodi ovaj umjetnik i njegova umjetnost to i uspijeva.

Siniša Labrović - Jeste li dovoljno izdržljivi za njega?

Od Big Brothera za ovce, do prepjeva ženskih časopisa na guslama, Siniša Labrović uvijek zna kako doprijeti do publike. Umjetnik iz Sinja niz je godina radio kao profesor u osnovnoj školi. Zatim je odlučio posve se posvetiti umjetnosti, a nastupi na grupnim i samostalnim izložbama, priznanja kritike potvrđuju da je bio u pravu. Labrović je veliki uspjeh postigai i sa svojim Udžbenikom za kriminalce. Na Annalu je pokazao svoju izrezanu kožu na platnu, nakon operacije. Kožu je izrezao u geometrijskom obliku, kao hommage apstraktnoj umjetnosti.

Mladen Stilinović - Zvijezda iza Željezne zavjese

Svijet tek postepeno otkriva umjetnost koja je nastajala u zemljama Istočne Europe nakon pedesetih godina. Jedna od glavnih zvijezda je Mladen Stilinović.

Vlasta Delimar - Nove dimenzije performansa

Uvela nas je u nove dimenzije performansa, pamtimo je kao lady Godivu, golu na bijelom konju, kako u galerijskom prostoru vodi ljubav, u Štaglincu organizira Dane peformansa...